Dragi prijatelji,

Ovo je moj skromni pokušaj da riječima izrazim fenomen koji je zaista neopisiv. Mahavatar Babađi nije čovjek, niti je samo Učitelj. On je fenomen.

Babađi postoji izvan svake forme. Uzima razne forme samo da bi ispunio određenu darmu.
Babađi postoji izvan svake forme. Uzima razne forme samo da bi ispunio određenu darmu.

Babađi postoji izvan svake forme. Uzima razne forme samo da bi ispunio određenu darmu. Čak i ime Babađi, koje je uobičajeno u Indiji za mnoge duhovne Učitelje, ne može nikada da objasni pojavu koju zovemo “Babađi”. Pošto fenomene moramo da imenujemo da bi nas drugi razumjeli, koristićemo ime Babađi.

Babađi je izvan svakog intelektualnog razumjevanja. On je izvan riječi i misli. On je izvan svakakvih duhovnih teorija i iskustava. Svaka forma ili slika koja mu se pripiše preuprošćava ono što on jeste. On predstavlja prisustvo bez forme. Ali, on uzima formu koja je u vašem umu, kad god izabere da pošalje poruku, da biste znali ko to govori!!! Učitelj bez forme može da izabere bilo koju formu, ukoliko je to potrebno. Ljudski um, zavisan od forme, ne može se zadovoljiti, sve dok se uvjerljivoj formi ne pripiše poruka. U suprotnom, čak i ako je poruka veoma važna primaocu, ona se odbacuje kao podatak ili poruka sumnjivog porijekla. Da bi zadovoljio ovu potrebu, Babađi se pojavio u formama koje su razumljive primaocu, dok u stvari On ostaje bez forme. Shvatio sam ovu istinu na najkonkretniji način.

Ovaj tekst je o mojim doživljajima i utiscima o Babađiju. Iako sam se pitao jesam li dostojan toga da pišem o takvom Maha Avataru (Velikoj Inkarnaciji), pomislio sam da moji doživljaji mogu da pomognu bar nekolicini duhovnih tragaoca na putu duhovnosti.
Ima mnogo ljudi na ovom svijetu koji imaju neposredna doživljavanja od ovog međugalaktičkog Učitelja. Svačije iskustvo može biti jedinstveno i drugačije. To je sasvim prirodno, jer svako od nas je na različitom nivou evolucije, duhovne zrelosti i različitom nivou razumijevanja. Zato ne vrijedi porediti. Molim vas da imate to na umu dok nastavljate s čitanjem.

Slika prisustva bez forme. Babađi - Fenomen
Slika prisustva bez forme. Babađi – Fenomen

Misterija zvana Babađi

Moje prvo upoznavanje sa Babađijem – U ovom životu

Većina ljudi sazna za ovog moćnog, sveprisutnog Učitelja preko velikog, izvanrednog živog književnog dostignuća “Autobiografija jednog Jogija“, autora Paramahamse Joganande. To je bio slučaj i sa mnom. Moje prvo upoznavanje sa Babađijem, u ovom životu, bilo je putem ove velike Joganandine knjige. Čitao sam tu knjigu prije mnogo godina, sredinom 1990-tih. Čitao sam o raznim učiteljima i bio njima fasciniran. Ništa više.

Moja ćerka jedinica Amu je poginula 2000. godine, što je unijelo ogromnu žalost u život svih članova moje porodice, uključujući i mene. To je bila godina kada sam prvi put posjetio Himalaje. Haridvar, Rišikeš, Tapovan…  Kupanja u Svetoj rijeci Ganga su bili zaista pročišćavajući. Meditiranje u pećini Vasišta, upoznavanje i razgovaranje sa živim svetcima i sadusima, koji su oduvijek živjeli u komercijalnom svijetu jake konkurencije i strogo uslovljenim odnosima. Ljudi se nisu nalazili s ljudima a da nije bilo nekakvog interesa!!! Bezuslovna ljubav Himalaja je bila jako okrepljujuća i obećavajuća. Stvorila je u meni novu nadu. Novu svrhu. To je bio okidač koji mi je inicirao duhovnost. Gurnuo me je na potpuno drugačiji put, kojeg sve do tada nisam bio svjestan. Put suptilnosti i moći. Put istine. Put ŠIVE.

Himalaji

Himalaji su me toliko očarali. Od tada ne usijpevam da odolim iskušenju da posjetim Himalaje svake godine, sve do dan danas. Još uvijek to radim na godišnjicu smrti svoje kćerke Amu.

2000. godine, upoznao sam Mata Devi Vanamali, Božansku Majku, koja je otjelotvorenje milosti, veliki posvećenik Krišni. Usvojila me je kao svog duhovnog sina. Živi u Tapovanu, kod Rišikeša, na obalama rijeke Ganga. Rekla mi je: „Sinu ne treba dozvola da posjeti dom svojih roditelja. Ovaj ašram je ujedno i tvoj. Ne treba ti dozvola da ovdje uđeš. Ovo je i tvoj dom.” Tako sam našao svoj dom na Himalajima.

Mata Devi Vanamali i ja
Mata Devi Vanamali i ja

Iako mi je svako putovanje donijelo nova otkrića, nisam svjesno tragao za Babađijem. Ta misao nije čak ni postojala u mom umu.

2002. godine, sa Matađi sam posjetio hram Badrinat na Himalajima, koji je na visini od skoro 5000m. Na takvim visinama kiseonik je razređen i ostajao sam bez daha. Bilo je i veoma hladno.

Smatra se da Babađi boravi kod hrama Badrinat. Nisam bio toga svjestan. Sad shvatam da je Babađi svuda, a ne samo kod Badrinata. Međutim, jedan zanimljiv susret s nepoznatim svecem se dogodio baš tamo, zbog čega vjerujem da je to bio susret s Babađijem, iako nisam siguran. Je li to bitno? Evo kako se to desilo…

Hram Badrinat na Himalajima
Hram Badrinat na Himalajima

Tokom noći kad smo stigli, kada sam pogledao u nebo, iznad hrama, vidjeo sam okrugli svijetli predmet na nebu. Izgledao je kao leteći tanjir (NLO). Na neki način, može se očekivati mnogo toga neobjašnjivog na Himalajima. Tako sam uzeo zdravo za gotovo da tamo vanzemaljci možda posjećuju mnoge velike učitelje na Himalajima. Čuo sam da neki veliki Učitelji koji su meditirali na Himalajima nisu sa planete Zemlje. Tako da je, što se mene tiče, okrugao predmet na nebu mogao biti i NLO.

Ujutru sam shvatio da se iza hrama nalazi planina, koja je nevidljiva noću, i da se na vrhu te planine nalazi koliba. Nisam mogao da vidim nikakav put koji vodi do ove kolibe. Pitao sam Matađi i ona mi je rekla da tamo živi jedan stari svetac. Nisam mogao ni da zamislim da je moguće da jedan stari svetac meditira tako visoko u planinama, u tako hladnim uslovima. Htjeo sam da ga upoznam, ali sam, prvenstveno zbog svog zdravlja, jer nisam mogao da nađem način kako da se tamo popnem, odbacio tu želju kao neostvarivu. Ostali smo tamo nekoliko dana, i trećeg dana smo odlučili da napustimo Badri.

Matađi nam je rekla da ćemo otići poslije jutarnjih molitvi u hramu. Tog dana hram je bio krcat ljudima. Matađi je dozvolila da sjednem baš ispred sanktum sanktoruma (najsvjetijeg mjesta), i ušao sam u četvrti ili peti red iza nje. Sa mjesta gdje sam sjedio mogao sam lako da vidim šta se dešavalo unutar hrama. Molitve i rituali su već bili počeli i svi prisutni su ispjevavali mantre. Energija je bila jaka i veličanstveno uzvišena. Iznenada, jedan krhki starac je prišao vratima i prošetao kroz gužvu pravo do vrata sanktum sanktoruma gde je sjedela Matađi. Svi su napravili mjesta. Matađi se pomjerila na jednu stranu i starac je sjeo pored nje. Kad sam ga video, osjećao sam veliku skrivenu moć unutar starog krhkog tijela. Bio je vrlo mršav, sama kost i koža. Sjeo sam i posmatrao ovog čovjeka i ritual. Kad se molitva završila, svako je ustao da izađe. Stari svetac je prošao pored mene, pogledao me u oči i iznenada me čvrsto uhvatio za desnu ruku. Još uvijek mogu da osjetim taj čvrsti stisak ruke, kad god se sjetim tog događaja. Držao mi je dlan nekoliko sekundi, među gomilom ljudi koja nas je gurala i vukla, i onda je odjednom izašao. Nestao je odmah i nismo ga nigdje mogli pronaći. Nisam mogao da shvatim ovog svetca niti zašto mi je tako jako stisnuo ruku, duboko zurio u oči i tako brzo nestao. Sve je bilo tako tajanstveno.

Kad sam izašao, Matađi je čekala napolju. Rekla je: „Ovaj put je pravi blagoslov jer sam mogla da sjedim pored ovog Velikog Jogija.” Rekao sam joj šta mi je uradio. Ona je uzviknula: „Imaš mnogo sreće. On je veliki Jogi koji se kloni kontakta s ljudima.” Pitao sam je: „Ko je on?” Rekla je: „Željeo si da upoznaš ovog svetca koji živi na vrhu planine iza hrama. To je bio on. Pošto ti nisi mogao da odeš tamo, On je sišao da te vidi. Takvi Učitelji uvijek ispunjavaju iskrene želje tragaoca.” Bio sam skroz preplavljen ovim iskustvom! Bila je to neka vrsta otkrovenja. Zahvalnost mi je ispunila srce, kao nikada prije. Je li to bio Babađi? Ko zna? Nikada ga više nisam vidjeo.

Babađiša

2004. godine, suočio sam se sa još jednom krizom u životu. Morao sam da se preselim iz Omana i doživjeo sam mnogo materijalnih gubitaka i jakog bola koji ih je pratio. Takođe sam izgubio posao i bio jako nesiguran u sve, osim u duhovnost. To je bilo vrijeme kada sam upoznao i sreo čovjeka koji je u konstantnoj vezi s Babađijem. Pošto nemam dozvolu da otkrijem ime ove osobe niti podatke o njemu, zvaću ga prosto Babađiša.

Prvo sam razgovarao s njim dok je bio u posjeti Indiji i bio kod prijatelja. Kada mi je moj prijatelj rekao da je Babađiša bio kod njega, osjetio sam jaku potrebu da razgovaram s njim. Bio sam u Dubaiju u to vrijeme, a kuća mog prijatelja je u Indiji. Kad sam mu rekao svoju želju, rekao je: „Ma, gubiš vrijeme, Mohanđi. On čak i ne gleda nikoga, a kamoli da s nekim porazgovara. Uvijek je u meditaciji, dan i noć”. To me nije pokolebalo. Još uvijek sam insistirao i moj prijatelj je na kraju preuzeo inicijativu. Zvao sam u određeno vrijeme kad je Babađjiša bio blizu nekog telefona i moj prijatelj ga je pozvao telefonom. Mogao sam ga čuti kako govori Babađiši nešto o meni. Čuo sam ga kako kaže: „Mohanđi zove iz Dubaija. On je velika duša. Moraš da razgovaraš s njim.” I dao je telefon Babađiši. Čuo sam njegov glas prvi put. Čak i prije nego što sam mogao da kažem “halo”, rekao je ” Om Sai Ram…Om Sai Ram…Om Sai Ram…” tri puta i prekinuo vezu. Odjednom, osjetio sam kako mi nešto ulazi u glavu, kao da mi je metak probijao mozak. Nepodnošljiv bol. Nakon toga je usljedila jaka glavobolja. Ništa nisam mogao jasno da vidim. Nekako sam uspjeo da stignem kući i odlučio da odspavam. Ništa drugo nisam mogao da radim.

Potrebno nam je opipljivo da bismo shvatili neopipljivo. Dvojnost vodi do neizbežne Jednosti.
Potrebno nam je opipljivo da bismo shvatili neopipljivo. Dvojnost vodi do neizbježne Jednosti.

15. august. Prošlo je nedjelju dana nakon što je Babađiša “razgovarao” sa mnom. Znao sam da ću ga sresti i bio sam jako uzbuđen zbog toga. Kupio sam kvalitetne sušene hurme i čim sam sletjeo u Indiju, probao sam da se nađem s njim. Nije bilo lako. Sreo sam svog prijatelja koji mu je bio domaćin i klonuo duhom kad je rekao: „Mohanđi, nije ga lako vidjeti. Živi u kući koja je oko sat vožnje odavdje. Uvijek meditira i komunicira s Babađijem. Nikada ni sa kim ne priča. Ni ne pogleda ljude. Pojede pomalo hrane. Održava tišinu i ne izlazi iz sobe, osim kada je to neophodno.” Još uvijek sam insistirao na tome da ga vidim. Na kraju je popustio pred mojom upornošću i uskoro sam bio na putu do njegovog stana. Toliko mi je misli prolazilo kroz uzbuđeni um. Bio sam kao djete na putu za Diznilend.

Kada sam stigao do njegove kuće, očekivao sam sobaricu ili nekoga čuvara da otvori vrata. Prije nego što sam zazvonio, Babađiša lično je došao i otvorio vrata. Zinuo sam od čuda. Nisam znao šta da kažem!!! Samo sam stajao tamo i gledao ga. On je prekinuo tišinu: „Mohanđi… Dobro došao.” Probao sam da objasnim ko sam i zašto sam tamo. On je naglo prekinuo taj moj pokušaj i rekao: „Babađi mi je rekao da stižeš. Čekao sam te. Moram nešto da ti dam. Pođi sa mnom.” Srce mi je zakucalo brže. Ušao sam s njim u dnevnu sobu. Imao sam sa sobom sušene hurme. Predao sam mu ih. Rekao sam: „Ovo je za tebe i Babađija.” Uzeo je poklon bez ikakvih izraza. Mislio sam da nije razumjeo. Uzeo sam ih od njega da bih ih otpakovao i ponovo mu ih dao i rekao: „Ovo su specijalne hurme za tebe i Babađija.” Odbrusio je: „Shvatam.” Što je značilo da nije bio zainteresovan za formalnosti. Pokazao mi je da sjednem naspram njega. I on je sjeo.

Rekao je: „Slušaj me pažljivo. Sinoć mi je Babađi rekao da ćeš doći. Rekao mi je o tebi detaljno. Sve znam. Znam problem s kojim se suočavaš kod svoje meditacije. Babađi kaže da treba da prepoloviš um i ideš između. Stići ćeš na svoje odredište. Babađi me je zamolio da te naučim jednu mudru (znak ili određeni način na koji da spojiš prste da bi postigao željeni energijski tok), koji će te dalje ojačati.” Naučio me je i strpljivo usavršio ovu mudru. Natjerao me je da je uradim mnogo puta, sve dok nije bio zadovoljan. A onda je iznenada rekao: „Hajde da meditiramo zajedno.” To je zaista bilo neočekivano. Moji prijatelji su čekali napolju i ja sam obećao roditeljima da ću doći prije zalaska Sunca. Štaviše, moj prijatelj Babađišin domaćin rekao mi je da kad on jednom počne da meditira, izaći će iz tog stanja tek za nekoliko dana. Šta da radim? Probao sam da meditiram 30 minuta. Vidjeo sam da je Babađiša utonuo u duboku meditaciju. Prostreo sam se do njegovih nogu i krenuo kući. To je bio predivan dan za mene. Bio sam beskrajno uzbuđen. Babađi me zna i stvarno mi je dao dragocjenu mudru koja mijenja život, preko ovog svog učenika!!! Osjećao sam da je ovo zaista veliki skok u mom duhovnom životu.

Neobjašnjivo pomeranje
Neobjašnjivo pomjeranje

Pomjeranje svijesti

Sljedećeg dana dešavala se javna manifestacija u mom komšiluku, namjenjena u čast ljudi koji su se istakli u dobrotvornoj djelatnosti ili nesebičnom služenju. Takođe, čast je bila moja da dobijem tu funkciju od slavne ličnosti za dobrotvorne akcije/ inicijative koje su sprovedene preko organizacije Amukera (Ammucare), koju sam osnovao 2003. Međutim, moje interesovanje nije bila nagrada. Mene je interesovalo hoće li Babađiša biti tamo. To je bila još jedna prilika da budem u njegovom energetskom polju. Čim sam stigao do tog mjesta, ušao sam unutra i tražio ga. Našao sam ga kako sjedi sa zatvorenim očima na udaljenom kraju scene. Nikog drugog nije bilo u prostoriji. Sjeo sam pored njega. Kada je osjetio moje prisustvo, otvorio je oči, kratko me pogledao i ponovo zatvorio oči. Nije pokazao ni jedan znak da me je prepoznao. Sjedio sam tamo i mentalno se izvinio što sam otišao bez pravog pozdrava. Pokušao sam da mu saopštim telepatski, sljedeću poruku: „Tako mi je žao. Morao sam juče rano da odem, a da ti ne kažem. Nisam htjeo da te uznemiravam, jer si bio u dubokoj meditaciji.” Nekoliko sekundi kasnije, iznenada je otvorio oči i rekao: „U redu je. Bez formalnosti.” Primio je telepatsku poruku i odgovorio riječima!!! Ovo je bilo zaista nevjerovatno. Moja veza s njim mi je bila jasna i radi!!! Iznenada, jaka vibracija kao oluja je počela u mom tijelu. Dok sam tamo sjedio, shvatio sam da ne mogu da se pomjerim. Osjećao sam kao da sam paralisan. Energija je počela da se formira kao mjehurići u predjelu mog stomaka, podižući se kao mjehurići gazirane vode u čaši. Osjećao sam kako se formira mnogo mjehuraste energije, koja se kreće i raspršuje u mojoj glavi.

No ipak nije bilo strašno. Dok se sve ovo dešavalo, moj svjesni um i aktivna čula su prepoznavala i moje stanje i program koji se dešava van ove sobe. Suptilna svijest o tome da će mi pozvati ime u svakom trenutku da izađem na podijum i primim počast. Svijest da ne mogu da pomjeram tijelo kao i svijest da se nešto drastično dešava u meni potpuno me je obuzela. Bio sam jako proširen i posmatrao sam šta mi se dešava u tijelu kao i govore i sve ono što se dešavalo spolja. Ne znam koliko dugo sam tamo sjedio. Nadao sam se da će me Babađiša spasiti i pomoći da stignem do podijuma onda kada mi izgovore ime. Nije ništa uradio. Izgledao je kao da je i on u transu. Ja sam definitivno bio u transu. Odjednom, svetac koji je sjedio na podijumu uletio je u sobu gdje smo mi sjedeli, ne rekavši nam ni riječ, nježno je prešao rukom po mojoj glavi i brzo se vratio. Za nekoliko sekundi, postao sam normalan. U isto vrijeme, moje ime se oglasilo i uspjeo sam da odem do podijuma dok su oni opisivali aktivnosti Amukera za siromašne i bespomoćne. Popeo sam se na podijum, primio čast i taman krenuo nazad, kad me je glavni gost zamolio za par riječi. Nisam mogao izgovoriti ni riječ. Bio sam u nekom drugačijem stanju. Samo sam oskudnim riječima i uglavnom govorom tijela zahvalio za ukazanu mi čast i brzo se vratio u prostoriju gdje je Babađiša još uvijek sjedio. Bio je u istom stanju i nije čak ni primjetio da sam tu ili da se krećem po prostoriji.

Rastanak i neprocjenjivi poklon

Nisam mogao da provedem mnogo vremena s Babađišom poslje toga. Vrlo brzo sam saznao da će uskoro napustiti to mjesto. Jedne večeri sam sjedio i ćaskao s svojim roditeljima, kad je zazvonio telefon. Bio sam iznenađen da čujem Babađišin glas. Bio je direktan, kao i obično: „Večeras odlazim. Voljeo bih da se nađemo. Mogu li da dođem na večeru kod tebe?” Bilo mi je tako drago zbog ovog prijedloga! Odmah sam ga pozvao. Stigao je kolima. Čim je ušao u kuću, zamolio me je da ga odvedem do sobe gdje su mi roditelji čuvali oltar i lampu koja gori. Tamo ima mnogo slika i idola. Stajao je nijemo u molitvi nekoliko minuta. Pozvao me je i pokazao mi Babađijevu sliku. Znam za to, ova slika bila kao veza s Babađijem. On ne bi nikada nikome ni pokazao ovu sliku – smatra je tako svetom i ličnom. Rekao je: „Babađi me je zamolio da ti dam ovu sliku.” O, kakvo je to bilo iznenađenje! Znao sam da je slika neprocjenjiva. Bila je kao da mi je Babađiša davao svoj život. Bio sam duboko počastvovan i ganut Babađijevom ljubavlju. Bez ikakvih emocija, predao mi je sliku i rekao: „Čuvaj ovo. Babađi će ti se obraćati.” Nisam mogao da vjerujem šta se to sve dogodilo u tako kratkom vremenskom periodu. Pitao sam se koliko sam dostojan ove ljubavi i milosti. Šta sam uradio da dostignem sve ovo? Sam Babađi to zna. Uglavnom, osjećao sam da sam se zadužio i bio preplavljen osjećanjima. Babađiša je večerao s nama i iste noći otišao. Nikada ga više nisam sreo niti komunicirao s njim. Osjećao sam da je Babađišu poslao sam Babađi da bi me poveo na svoj put i otišao kad obavi taj zadatak. Od mene nije uzimao ništa zauzvrat, osim možda večere, koja svakako nije imala vrijednost u poređenju sa blagoslovima kojima me je obasipao. Suptilno me je učio mnogim stvarima. Promjenio je moju konstituciju, a da je nije artikulisao. Tako sam ja naišao na još jednu nesebičnu dušu. Moj put je postajao jasniji. Počinjao sam da shvatam moju tradiciju i svrhu mog postojanja. Slika koju mi je Babađiša poklonio je još uvijek uz mene, na mom oltaru – neprocenjiva imovina…

Priča će se nastaviti…

Voli vas
M

U pravo vreme, kroz pravi instrument, dolazi do okidanja koje ponovo budi blagodeti od duhovnih vežbi koje smo radili u prošlosti - ništa nikada nije protraćeno ...
U pravo vrijeme, kroz pravi instrument, dolazi do okidanja koje ponovo budi blagodeti od duhovnih vježbi koje smo radili u prošlosti – ništa nikada nije protraćeno …

Prevod i uređivanje: Biljana Vozarević
Lektura: Ivana Miljak

Komentariši