BRZINA EMOCIJA

Duboko zaluđeni, često propuštamo Lepotu Života i zaboravimo da VOLIMO
Duboko zaluđeni, često propuštamo Ljepotu Života i zaboravimo da VOLIMO

Ovo djelo je fikcija. Svaka sličnost sa živima ili mrtvima je čista slučajnost.

Emocije su uvijek privremene. Kada živimo nesvjesno, život klizi s jedne emocije na drugu. Čovjek koji postoji na osnovu emocija, doživljavaće ekstremne potrese u životu. Čovjek koji više koristi svoj intelekt nego emocije, doživljavaće svijet relativno mirno i staloženo. Emocije dovode do nesreća. Emocije teku iz ega. Kada emocija teče, ona zaključava intelekt. Kada je inelekt nedostupan, ako se ne konsultuje, ubija ljude i njihovo lično okruženje.

Čovek ide putem emocija i vezivanja. Karmičko upetljavanje osigurava ponovno rođenje.
Čovjek ide putem emocija i vezivanja. Karmičko upetljavanje osigurava ponovno rođenje.


Agonija i Ekstaza

U Bengalu, ranih 1900tih, živjeo je jogi po imenu Liladhar. Bio je veoma introvertan i skroman. Podučavao je stanovnike sela o Bagavad Giti i drugim spisima. Podučavao je studente i tako zarađivao za život. Vodio je veoma skroman jednostavan život. Kuhao je sebi hranu, prao svoju odjeću, sam čistio kuću, i djelio hranu sa svakim ko bi došao gladan dok je pripremao sebi hranu. Njegove potrebe su bile ograničene. Živjeo je u jednoj sobi kod rijeke. Ljudi su ga cjenili i duboko poštovali. Tako, živjeo je tihim životom, sve do svoje 40-te godine.

Frustracija vodi do kriminala. Potiskivanje dovodi do nastranih radnji. Društvo je skup mnogobrojnih izraza.
Frustracija vodi do kriminala. Potiskivanje dovodi do nastranih radnji. Društvo je skup mnogobrojnih izraza.

Bila je jedna javna kuća oko 500 metara udaljena od njegove kuće, u istoj ulici gde je on živjeo, koju su posjećivali mnogi ljudi iz sela kao i iz susjednih sela. Jednog dana, ljudi su vidjeli, na veliko iznenađenje, Liladhar je posjetio ovu javnu kuću. Svi su bili iznenađeni i šokirani. Ipak, niko se nije usudio da ga bilo šta pita. Bili su još više šokirani kada su ga vidjeli da je posjetio javnu kuću opet i sutradan, nakon zalaska sunca. To se nastavilo, dan za danom – svake noći je išao u javnu kuću i provodio tamo cijelu noć, s jednom određenom mladom ženom, koja je upravo bila tu dovedena. Ova naizgled slabost, uporno je kvarila njegov imidž. Pao je u očima stanovnika sela. Oni su prestali da dolaze na njegove časove. Odbili su da mu šalju svoju djecu. Ostao je bez posla i bez prebijene pare. Nekoliko dana, radio je sitne poslove u tom kraju. Uskoro, ljudi su prestali da mu daju bilo kakav posao. Išao je okolo i prosio, i nekako, svaki dan je zarađivao tek koliko je dovoljno da provede noć u javnoj kući s ovom ženom. Čak i ako nije mogao da kupi hranu, savjesno je posjećivao ovu ženu. Nije ostavljao ovu naviku ni po koju cijenu. Na kraju, kada mu niko nije davao hranu iz milosrđa u njegovom selu, išao je u susjedno mjesto svakog jutra, zarađivao novac radeći sitne poslove ili proseći na ulicama, i vraćao bi se uveče da posjeti ovu naročitu ženu u javnoj kući. Neki mladići su ga čak pretukli, uništili mu kuću, i čak prijetili da će ga ubiti, jer je odlučio da radi nešto što nije priličilo duhovnom čovjeku. Odlučili su da je on narušavao moralnu svijest društva. Neki ljudi sela su pokušavali da ga silom izbace iz sela. Ali, to je usjpešno prekinuto zahvaljujući nekim starijim stanovnicima koji su im objasnili da će se “njegova karma pobrinuti za njega”.

Svi doprinose postojanju. Ništa nije visoko niti nisko. Sve prosto jeste!!!
Svi doprinose postojanju. Ništa nije visoko niti nisko. Sve prosto jeste!!!

Neki drugi koji su često dolazili u ovu javnu kuću postali su znatiželjni o ovoj ženi. Niko je nikada nije vidjeo, jer Liladhar stalno zauzimao njenu sobu, prije nego što su drugi stigli. Oni su čak potkupljivali ženu koja je vodila javnu kuću i nudili joj mnogo veću zaradu, za jednu noć s tom tajanstvenom ženom. Svaki put kada bi neko to pokušao, vlasnica javne kuće bi ucjenjivala Liladhara i izmamila veći novac za zakazanu noć s tom ženom. Radio je više i više za taj dodatni novac koji je vlasnica svakim danom sve više izmamljivala.

Kada seks postane požuda, čovek pada.
Kada seks postane požuda, čovjek pada.

Ipak, nije promijenio svoj način života i ova praksa se nastavljala oko pet ili šest godina sve dok se jednog dana ta žena koju je posjećivao, nije razboljela, povraćala krv, i bila prenijeta u bolnicu. Iste večeri, umrla je. Nije bilo nikoga da preuzme njeno tijelo. Niko nije želio da sahrani tijelo prostitutke. Mudro, društvo moralne svijesti je s tim bilo načisto!!! Liladhar je primio njeno tijelo, našao dovoljno novca i organizovao odgovarajuću sahranu za nju. Poslije sahrane, iste noći, pripremao se da napusti to mjesto. Dao je svoju kuću, iako je bila djelimično oštećena moralnom sviješću društva, jednoj staroj ženi koja je bila bez kuće, napuštena i usamljena. Bilo kakvo sklonište je bilo bolje nego nikakvo za tu staricu. Bilo joj je veoma drago. Blagoslovila ga je za svoju ljubaznost. Dok je odlazio, starica ga je upitala: “Sine moj, ti si ljubazan čovjek, ali si patio mnogo u tišini – bez žaljenja, zbog svoje slabosti prema jednoj ženi. Ona je sad mrtva. Reci mi, šta je navelo uravnoteženu osobu kao što si ti, da trpi toliko bola i nevolje zbog jedne prostitutke?”

Liladhar se nasmiješio i rekao:” To je bila moja žena iz prošlog života. Žudela je za fizičkim odnosom sa mnogim muškarcima u prošlom životu, i postala prostitutka u ovom životu. Ali, nikada nije željela da bude prostitutka u ovom životu. Silom su je njeni rođaci prodali ovoj javnoj kući, jer je njena sudbina bila takva. Htjela je da pobjegne odatle, ali je bila skroz bespomoćna. Pošto nije imala dovoljno novca da kupi slobodu, niti sam ja imao dovoljno novca da je spasim, pravio sam joj društvo svake noći dok nije umrla. Cijele noći, učio sam je raznim spisima i riječima božanskih Majstora. Nikada nismo spavali. Ona je spavala ujutru dok sam ja radio da zaradim novac, da bih se sreo s njom uveče. Dan za danom, duhovno je evoluirala i postigla oslobođenje u trenutku smrti. Žrtvovao sam svoje spavanje i reputaciju za plemeniti cilj. Bilo je važnije služiti bespomoćnoj ženi nego nezahvalnom društvu koje zaudara na inhibicije i nerazumjevanje. Nikada je nisam ni dotakao. To joj je pomoglo da ostane čestita, nevina, i dostigne oslobođenje u ovom životu. Jer me je služila iskreno u svom prošlom životu kao moja žena, vratio sam joj uslugu i tako izjednačio karmički dug. To će pomoći i kod mog oslobođenja. Sada, nemam ovdje ništa da radim. Pa odlazim na Himalaje. Vrijeme za moje konačno oslobođenje je nadohvat ruke.”

Otišao je, bez osvrtanja unazad. Kada je otišao, ova priča je počela da se širi od usta do usta i stanovnici sela su osjećali krivicu za mučenje plemenitog čovjeka. Neki su čak išli da ga traže u susjednim mjestima i vrate ga. Bilo je prekasno. Nikada nije nikome ostavio bilo koju adresu iza sebe, gdje bi ga mogli pronaći.

Život nije ono što vidimo ili shvatamo društvenim očima. On je mnogo izvan toga. Ne možemo suditi o nečijim postupcima koristeći svoj ograničeni intelekt ili nivoe razumijevanja, naročito ako je subjekat istinski oslobođeni svetac. Imamo čitavu istoriju mučenja i ubijanja svih oslobođenih svetaca, naročito ako postanu bogati ili popularni. Nesuptilno ne može da shvati suptilno. Suptilno može da shvati nesuptilno, ali se ne miješa, baš kao što se ni naša duša ne miješa u naš život u budnom stanju svijesti, osim što mu pomaže. Što smo suptilniji, to smo povezaniji sa svojom dušom. Naš život možda nije više po mjeri društvenih normi. Postaće više po mjeri jedne više darme koja će biti neopipljiva i neshvatljiva prosječnoj opštoj svijesti.


Biseri na dnu mora

Putovanje je teško, naročito kada je odredište nejasno. Istrajnost uverenja je ključ uspeha.
Putovanje je teško, naročito kada je odredište nejasno. Istrajnost uvjerenja je ključ uspjeha.

Ahmed je rođen u pravoslavnoj indijskoj porodici srednje klase. Njegova starija braća i sestre su svi bili vezani za jednu religiju. Njegova majka, koju je mnogo voljeo, bila je otvorena i topla prema svim kulturama i religijama. Odrastao je s istim mentalitetom – vođen ljubavlju, uvjerenjima i zaštitom svoje majke, uprkos tome što je rođenjem zvanično zaveden pod jednom religijom, u odgovarajućem uzrastu. Uskoro poslije svog rođenja, njegov otac je umro ostavivši njega i majku same. Život je postao težak za njega i majku. Morao je da napusti obrazovanje na pola puta zbog siromaštva. Njegova majka je davala sve od sebe da ga dogura do 10-tog razreda i uskoro posle toga, migrirao je u Arapski svijet, tražeći način da opstane. Bio je previše mlad i neiskusan. Mogao je da nađe samo sitne poslove, koji nisu bili dobro plaćeni. Proveo je deset godina u Arapskoj zemlji i vratio se da brine o svojoj bolesnoj majci. Našao je stabilan posao u lokalnoj prodavnici, utovarao je i istovarao hranu u lokalne magacine. Zarađivao je za život bez žalbi. Uskoro se oženio djevojkom koju je znao iz djetinjstva. Bila je iz konzervativne kao i pravoslavne  porodice i bila veoma strogo formiranih shvatanja. Ahmed je bio veoma duhovan čovjek. Bio je vrlo slobodnih shvatanja i jako je vjerovao u to da je neophodno da razni putevi duhovnosti koegzistiraju zajedno. Bio je uvijek pun milosti prema siromašnima i ubogima, bez obzira na njihovu religiju. Ahmed je lako postao čudak u društvu koje je podjeljeno religijom. Uobičajeno pitanje koje su mu postavljali bilo je – “zašto moraš da pomažeš onima koji nisu naše religije, kad ima toliko siromašnih u našoj zajednici?” Ahmed se samo nasmješio i  odagnao te primjedbe, jer je njegova vizija bila čista i bez predrasuda.

Nastavio je svoje uobičajene prakse redovno, u isto vrijeme, davao sve od sebe da pomogne siromašnima, bolesnima i bespomoćnima u društvu. Iako je zarađivao tek toliko da ima za porodicu, dijelio je prihod sa bolesnima i napuštenima, posjećivao državnu bolnicu kad god je imao vremena, mnogo puta nedeljno. Izražavao je obilje u okviru svog ograničenog prihoda.

Brzo je evoluirao u duhovnosti kroz iskrene nesebične postupke karma joge. Vodio je zadovoljavajuće postojanje –  i duhovno i u pogledu dobrotvornog rada. U isto vrijeme, žudio je za tim sve više. Nije znao šta traži, ali, osjećao je da postoji veliki okean postojanja unutar njega, koji mora da okusi i istraži. Nije znao kako da dopre do tog obilja mira unutar sebe. A ipak, nekako, bio je uvijek svjestan tog svijeta, njegove blizine i postojanja unutar sebe.

Počeo je da pohađa nastavu drugih religija u svom traganju za odgovorima na svoja najdublja pitanja. Pripadao je pravoslavnoj zajednici. Oni su uradili sve da bi spriječili da mlado jagnje ne zaluta na nepoznatom terenu. Stariji su ga upozoravali s vremena na vrijeme da ne ide na predavanja o drugim religijama i da se drži sopstvene. Ipak, nastavio je sa svojim traganjem. Postao je čudak u svojoj kući kao i u društvu. Njegova majka ga je dobro razumjela. Njegova žena, koja je poticala iz konzervativne porodice, nije. Svađala se s njim mnogo puta, čak prijetila i da će ga napustiti, ako bude nanjeo sramotu njihovoj porodici zbog svojih čudnih navika. On je suptilno izbjegavao takve situacije u kući. Iako je tragao za istinom kroz mnoge učitelje svoje religije po rođenju i kroz druge, ništa mu nije u potpunosti pomoglo, da napreduje dalje. Nešto je nedostajalo i to je ostalo kao mučan bol iznutra. Znao je da je tragao za nečim mnogo višim,većim i dubljim od onoga što je do tada doživjeo. Nezamislivo zadovoljstvo. Osjećao je nezadovoljstvo i razočaranje što  nije napredovao. Ali, uronio je u socijalni rad i tako živjeo relativno mirnim životom. Stariji pripadnici njegove religije ga nisu mnogo uznemiravali zbog njegove sklonosti da služi društvu i njegovoj želji da svakom pomogne. Mnogi od njih su takođe primali njegovu pomoć kad im je trebalo. Njihova zahvalnost ga je indirektno spasila od nevolja, kada su izabrali da zažmire na njegova lutanja.

Jedne noći, imao je dovoljno posla koji ga je okupirao sve do kasno u noć. Dok se vraćao kući jednom uličicom, kod rijeke,

Ekstremno ispaštanje je test izdržljivosti kao i dubine uverenja. Nije lako. Nije za svakoga. I ne mora svako da ide tim putem.
Ekstremno ispaštanje je test izdržljivosti kao i dubine uvjerenja. Nije lako. Nije za svakoga. I ne mora svako da ide tim putem.

vidjeo je jednog čovjeka pokrivene glave i lica kako sam ide k rijeci. Nije bilo svjetla nigde i bilo ga je teško prepoznati.  Mislio je da bi to mogao biti lopov i Ahmed ga je pratio a da ga ovaj nije primjetio. Čovjek je otišao do rijeke i stajao tamo neko vrijeme, posmatrajući okruženje. Tanko svjetlo mjeseca koji je iščezavao, obasjavalo je nebo i zemlju od, kada su stigli do obale. Ahmed se sakrio iza drveta i posmatrao. Onaj čovjek se svukao, napravio zavežljaj, vezao ga za leđa, i preplivao rijeku. Nije bilo mnogo vode jer je bilo ljeto. Većina rijeke je bila suha i lako je mogao preplivati. Kada je stigao na drugu obalu, obrisao se, obukao i otišao do drveća. Ahmed je uradio isto i pratio ga. Otišao je u mračnu ulicu i dalje dublje među drveće. Stigao je u pećinu koja se nije mogla vidjeti ni sa jednog puta, i bila je gotovo skrivena puzavicama. Čovjek je ušao u pećinu, raširio debelu tkaninu koja je već bila tamo, tiho se molio nekoliko minuta u tišini, skinuo svu svoju odjeću osim oko pasa (bedara) i stajao naglavačke s nogama u lotos pozi gore a glavom nadole, oslonjen na ruke. Ahmed je čekao nekoliko sati, sakrivši se iza drveta. To mjesto je bilo nešto kao šuma, s drvećem i žbunjem. Postao je svjestan i zabrinut da bi tu mogle slobodno da tumaraju zmije ili divlje životinje, tražeći plijen.

Čovjek nije promjenio pozu satima. Ahmed se umorio i zaspao, oslanjajući se na drvo. Iako je bio odlučio da gleda do kraja ovaj neobičan prizor, zaspao je. Do 4h ujutru, neki zvuk spolja ga je probudio. Čovjek u pećini je sada sjedio uspravljen i radio hiperventilaciju ili pranajamu (vježbe disanja). Uskoro, završio je svoje vježbe, ustao, obukao se i pošao na putovanje nazad, istim putem kuda je i došao. Ahmed ga je pratio. Kada su prešli rijeku, kroz mračnu ulicu, na svoje najveće iznenađenje, ovaj čovjek je ušao u četvrt gdje su boravili sveštenici njegove religije, na zadnja vrata. Iako nije mogao sasvim da vidi čovjekovo lice, prepoznao je ovog redovnog sveštenika. Bio je odlučan da sazna više. Odlučio je da čeka naredni dan i vidi da li će se dogoditi ista priča. Dogodila se. Dešavala se svake noći. Prepoznao je sveštenika koji vježba duboko ispaštanje, sam i u divljini. Najzad, jednog dana, odlučio je da se sretne sa sveštenikom. Nakon molitvi, kada su svi napustili prostorije, Ahmed je otišao do sveštenika i tražio da ga sasluša. Mladi sveštenik, skoro isto godište kao Ahmed, spremno je pristao. Objasnio je svešteniku sve što je video svake noći. U početku je sveštenik izgledao iznenađen i sa crtom straha na licu. Šta ako ova pravoslavna zajednica otkrije šta se sa njim dešava, kad ljudi odu na spavanje!!! Uskoro, pomirio se sa situacijom i nasmiješio. Pitao je Ahmeda: ”Šta želiš od mene?” Ahmed je rekao: “Molim te nauči me to što radiš. Želim da doživim višu duhovnost.” Sveštenik je pristao, pod jednim uslovom – da Ahmed nikada ni jednoj duši to ne kaže u ovom životu.

Ekstremno uverenje i istrajnost dovode do konačnog oslobođenja.
Ekstremno uvjerenje i istrajnost dovode do konačnog oslobođenja.

Tako, počeo je da putuje sa sveštenikom do pećine na drugoj strani rijeke svake noći. Sveštenik ga je učio kako da stoji  naglavačke duže vrijeme i nauči da se koncentriše, a kasnije, da stvarno meditira. Još jedan mladić je otkrio njihovu tajnu i takođe im se pridružio. Bio je od povjerenja i bez straha, njihova duhovna praksa se nastavila bez prekida, bezbjedno, dalje od očiju javnosti.

Međutim, užasan prekid se desio u Ahmedovom privatnom životu. Njegova žena je počela da sumnja da ima još jednu ženu, ljubavnicu ili bar redovnu romansu. Bila je uvjerena da je njen muž svake večeri izlazio iz kuće zbog neke žene.

Pitala ga je mnogo puta i nikada joj nije mogao dati zadovoljavajući odgovor. Vjerovao je svojoj majci i rekao joj sve i ona se složila sa svojim sinom da to treba da ostane ekstremno povjerljivo iz više razloga. Ali, dan za danom, njegova žena je imala sve više nastupa bijesa. Rekla je svom ocu da je njen muž našao drugu ženu i odlazi k njoj, svake večeri poslije 22h, i vraća se prije zore. Ahmedov tast ga je zvao i posavjetovao ga. U njihovoj religiji, dozvoljeno je vjenčati se sa više od jedne žene, ali, on bi trebalo da ima kapacitet da brine o obijema na isti način tako što će im pružiti iste uslove za život. Ahmed je bio relativno siromašan čovjek. Dakle, kada se to uzme u obzir, Ahmedov tast je davao sve od sebe da nagovori Ahmeda da shvati da je ono što trenutno radi protiv Božje volje, zajednice, kao i društva.

Uprkos svim nevoljama, Ahmed je nastavio svoju duhovnu praksu koja mu je pričinjavala ogromno zadovoljstvo. Nivo energije mu  je bio izuzetno visok. Uključio se u više dobrotvornih aktivnosti nego ranije. Kako je evoluirao u duhovnosti, evoluirala je i frustracija njegove žene do nepodnošljivosti. Najzad, isfrustrirana i ljuta, uzela je djecu i odvela ih u kuću njenih roditelja zaklevši se da se neće vratiti sve dok joj muž ne raskine sa tom drugom ženom. Iako je pokušavala da uđe u trag te druge žene u Ahmedovom životu, ili bar otkrije ko bi to mogao da bude, nije bila zadovoljna ni u tom pokušaju. Potpuno isfrustrirana i bespomoćna, čak je krivila Ahmedovu majku što podržava svog sina u svim njegovim slabostima.

Iako ga je napustila žena i odvela djecu, Ahmed ipak nije promijenio način života. Ahmedu su djeca nedostajala kadgod bi dolazio kući. Ipak, nije mnogo uradio da bi ih vratio nazad, jer je znao da ništa nije mogao da objasni svojoj ženi i dobro je znao da ga ona nikada neće razumjeti. Pokušao je da posjeti djecu u kući kod njenih roditelja, i pokloni im slatkiše koje su voljeli, ali mu nisu dali da uđe u kuću niti da vidi djecu. Toliko je bijesa i mržnje stvorio u svojoj ženi.

Prolazili su mjeseci. Neki ljudi njegove zajednice su odlučili da se ne pridržava normi svoje religije, jer posjećuje i mjesta slavljenja boga  drugih religija. Okupili su se i isključili ga iz njegove religije. Uprkos svemu, Ahmed je nastavio svoje duhovno putovanje. Čak je dvaput posjetio i centralno mjesto svoje religije u Arapskoj zemlji, samo sjedište svoje religije i ponudio tamo svoje molitve. To je iznenadilo starije. Mislili su: “Neki od nas koji su tačniji u svojim molitvama nisu mogli da posjete sveti grad. Nevijernik kao Ahmed je to mogao. Niko nije mogao da ode u Sveti grad a da prethodno ne pozove Vrhunskog Svemoćnog. To znači da Ahmed ima milost Svemoćnog. Trebalo bi da ga vratimo u našu zajednicu.” Tako, na kraju, bez svog ličnog napora, Ahmed je ponovo uključen u svoju zajednicu.

Uverenje je uže za koji se čovek hvata uprkos svemu u životu.
Uvjerenje je uže za koji se čovjek hvata uprkos svemu u životu.

Ahmed nikada nije promijenio svoje. Mnogo je duhovno napredovao kroz strogu praksu i otkrio da su sve religije iste i da je Bog Jedan. Uskoro, prestao je svoje noćno putovanje i počeo da vježba u svojoj sobi. Ova vijest je stigla do ušiju njegove žene i ona se vratila sa svojom djecom. Shvatila je da je njen muž samo radio neke čudne duhovne vježbe i da to nije imalo nikakve veze sa seksom ili ženama. Bila je sretna, iako je pokušavala da uvjeri Ahmeda da ide utabanom stazom. Ahmed, ne suprotstavljajući joj se, nastavio je svoj put. Tako, porodica se na kraju ponovo okupila i Ahmed i njegova porodica još uvijek postoje, veoma mirno, u jednom kraju ovog prostranog svijeta.

Većina nas poklekne zbog nedostatka uvjerenja. Ako postoji čistota i nesebičnost u mislima, riječima i djelu, sama ova istina će nas ojačati uprkos svemu.


Brzina emocija

Majka i sin – sveti odnos
Majka i sin – sveti odnos

Viktorijin muž je umro kada je njihovom sinu Ahmedu bilo samo dvije godine. To je bio zaista težak zadatak za Viktoriju da odnjeguje djetence u zdravog čovjeka.Vrijedno je radila da bi sklapala kraj s krajem. Živjeli su u gradu blizu mora na rtu. Mjesto je bilo mirno danju, ali, veoma opasno, po mraku. Gospoda i dame nikada se nisu usuđivali tuda da prolaze poslje zalaska sunca. Adam je porastao brzo u  jakog i zgodnog muškarca. Viktorija se prema Adamu odnosila previše zaštitnički, i radila je sve da bi držala Adama dalje od komplikacija grada. Čak se pobrinula i za to da se druži s “pravim” ljudima. Bdila je nad njim sve vrijeme. Kada je Adam našao Dijanu, dao je sve od sebe da bi imao privatnost za oboje, od svoje prezaštitničke majke. Dijana je imala dva brata i živjela je u predgrađu grada. Kako je njihova ljubav rasla, Adam se držao sve više dalje od kuće, da bi bio s Dijanom. Ovo je stvorilo još više agonije kod Viktorije.

Adam je imao 21 godinu i dobio posao u kompaniji kao šegrt. Imao je svoj posao i svoju djevojku. Bio je sretan i zadovoljan. Ali, sve je manje vremena provodio sa svojom majkom. Viktorija nije imala ništa u svom svijetu osim Adama. Počela je da se osjeća usamljeno i napušteno.

Jedne večeri, dok se vraćao kući kad je odveo Dijanu njenoj kući, poslje zalaska sunca, Adam je vidjeo jednog Dijaninog brata po imenu Sem, kako leži na podu u lokvi krvi na putu. Brzo ga je odnio u bolnicu i dječak je preživjeo. Milicija je pozvana i  dječak je dao imena tipova koji su mu to uradili. Bili su uhapšeni. Pošto su bili maloljetni, bili su upozoreni, kažnjeni i pušteni. To je Adamu bilo prvo iskustvo nečega tako ružnog. Odlučio je da ne kaže majci. Zašto da se još više brine?

Poslije dva mjeseca, Dijanin brat Sem, sada znatno oporavljen, pozvao je Adama na piće poslije posla. Adam je pristao. Adam je mislio da Sem želi na taj način da mu izrazi zahvalnost što mu je spasio život. Našli su se na dogovorenom mjestu i popili nekoliko pića. Adam je rekao Semu da namjerava da se oženi Dijanom. Tako je prolazilo prijatno veče i njihova veza je jačala. Adam je ponudio Semu da ga poveze motorom pošto Sem još nije mogao da vozi, poslije povrede. Bilo je skoro 22h. Kada su stigli u uličicu gde je Sem bio napadnut, nešto je udarilo motor i obojica su pali s motora. Prije nego što je Adam mogao da shvati šta se dešava, vidjeo je tri dječaka kako vuku Sema u stranu puta. Adam je pojurio ka Semu da ga spasi. Veći od trojice se okrenuo ka Adamu i viknuo: “Trči ako želiš da živiš”. Adam je ignorisao njegove riječi i pokušao da zgrabi Sema. Odjednom, osjećao je oštar bol u donjem dijelu leđa. Nije mogao da ustane. Opet je osjetio da ga probada nešto oštro mnogo puta. Izgubio je svijest i pao. Njegova duša je odmah napustila izranjavano tijelo.

Viktorija se probudila i grubo se šokirala na stravične vjesti. Adama VIŠE NEMA. Milicija je uhapsila ubicu, isto momka, možda par godina starijeg od Adama. Viktorija je bila potpuno potrešena. Nije znala šta sad da radi. Kako sama da preživi do smrti. Cio njen život je bio pometen. Tresla se od bespomoćnosti.

Pošto je ovo bilo ubistvo, zločin, Viktorija je morala da ide na sud. Vidjela je ubicu svog sina. Zvao se Nik. Bio je optužen za ubistvo. Vrisnula je na njega: Zakon te možda neće ubiti, ali ja ću. Čekaću dok ne izađeš iz zatvora. Ostaću živa, samo da te ubijem. Ubio si nevinog čovjeka. Stvarno te treba kazniti.” Ubica je bio kažnjen sa 10 godina zatvora za ubistvo koje je izgleda počinio, pošto nije bilo više svjedoka nego samo dokazi s lica mjesta. Ali, Viktorija je bila sigurna da je on ubio Adama. Majčinski instinkt. Viktorija je mislila da je to prekratko vrijeme za tako grozan zločin.

Deset godina je prošlo. Viktorija je zapamtila tačan datum i vrijeme kada će Nik biti pušten. Čekala je ispred zatvora. Vidjela je Nika kako izlazi kroz kapije zatvora. Prišla mu je. Pogledao ju je bez ikakvog izraza straha ili bijesa. Izgleda se prepustio svojoj sudbini. Pitala je: “Kuda ćeš?”  Odgovorio je: “Ne znam. Beskućnik sam.” Rekla je: “Pođi sa mnom.” Povela je Nika kolima svojoj kući. Dala mu je sobu i zamolila da se okupa. Dala mu je i osvježenu odjeću, koju je nekada njen sin nosio. Na sreću, Nik je nosio istu veličinu kao Adam. Poslije toga, dala mu je sapun, salatu i hljeb. Poslije hrane, ispratila ga je u sobu, koju je koristio njen sin, i dozvolila mu da mirno spava. Svi zidovi te sobe imali su mnogo Adamovih slika u raznim uzrastima svog života, do svoje smrti Nik nije mogao da spava. Um mu je bio pun pokajanja. Bolje je mogao da spava u zatvoru s manje udobnosti. Nije mogao da spava u toj sobi ispunjenoj vibracijama osobe koju je ubio.

Sljedećeg jutra, Viktorija je vidjela Nika kako spava na kauču u dnevnoj sobi i probudila ga je. Kada se očešljao i okupao,Viktorija mu je dala zdrav doručak. Poslije doručka, Nik se pripremao da ode. Viktorija ga je pitala: ”Kuda ćeš otići? Imaš li kuću?” Odgovorio je: “Ne. Nemam nikoga. Ja sam siroče.” Viktorija je rekla:” Sama sam ovdje. Ova kuća je velika. Možeš da ostaneš ovdje koliko god želiš.”

Nik je gledao i nije mogao da vjeruje. Gledao ju je u oči i pitao dubokim glasom:”Kada sam odlazio u zatvor, čuo sam kako si vrištala sve dok se vrata nisu zatvorila. Vikala si: ‘Ubiću te. Čekaću da izađeš. Ubiću te.’ Reci mi sad, kad ćeš da me ubiješ? Je l’ sve ovo radiš da bi me na kraju ubila?”

Viktorija ga je gledala pravo u oči, netremice. Ne trepnuvši, rekla je: ”Već sam ubila čovjeka koji mi je ubio sina. Ti nisi isti. Ti si samo siroče beskućnik. Kako mogu da te ubijem?”

Nik je briznuo u plač. Viktorija je stavila njegovu glavu na svoje rame i dozvolila mu da izlije svoje emocije.

Opraštanje je jedna od najviših vrlina. Ljubav preobraća kriminalce. Kazna pojačava kriminal i krivicu koja ide uz to.


U potrazi za guruom

Večno traganje života. Traganje za sobom.
Vječno traganje života. Traganje za sobom.

Dejvid je odlučio da ode od kuće kad je imao 23 godine. To je bila velika odluka u njegovom životu. Bio je potpuno razočaran kako mu se život odvijao, naročito zbog takmičenja u svijetu i bjesomučno utrkivanje u vezi s tim. Nije bio takav da se nosi s tim takmičenjem koje je postojalo tokom školskih dana i tokom fakultetskih takođe. Svi studenti su izgledali prilično okupirani ili opsjednuti time da naprave nešto veliko u materijalnom svijetu,  koji se Dejvidu činio previše površan. Mora da ima nešto mnogo značajnije u životu. Najzad, završio je postdiplomske studije iz engleskog jezika i književnosti. Iako su svi mislili da će završiti u nekoj obrazovnoj ustanovi i podučavati djecu, on je odlučio da krene u mnogo širi svijet, izbegavajući identitete. Tražio je duhovnog Gurua.

Otišao je na sjever Indije, u podnožje Himalaja. U dogledno vrijeme, Himalaji dozivaju sve duhovne tragače, na ovaj ili onaj način. Puno puta se uspinjao i silazio niz tu moćnu planinu, i pješke ili vozilima. Vježbao je razne metode i tehnike povezivanja s Bogom, ali u dubini duše, nastavilo se traganje za svojim Guruom. Na ovaj način je proveo skoro četiri godine. Mnogo puta je mislio da ga je našao. I svaki put je došlo do razočaranja, na ovaj ili onaj način. Tako, jedne večeri, dok je sjedio razočaran i tužan, gledao tok rijeke Ganga, prišao mu je jedan mladić svijetlih očiju. Dejvid je primjetio iskru u njegovim očima i to ga je odmah privuklo. Mladić se predstavio kao Govind i nije dalje objašnjavao o sebi. Bio je vrlo direktan u komunikaciji. Rekao je: “Poslao me je Sida Baba, da ti kažem da tvoj Guru živi na jugu Indije a ne ovdje. Moraš ga tamo potražiti. Dejvid je bio toliko iznenađen s ovim neočekivanim otkrićem, nije mogao da govori neko vrijeme. “Kako je ovaj čovjek znao ko sam ja i šta tražim?” Dok je Dejvid bio u tom stanju, mladić je zamolio Dejvida da zapiše detalje mjesta gdje se njegov Guru nalazio. Dejvid je sve zapisao, nacrtao mapu, i prije nego što je mogao dalje da pita o Sida Babi i njegovom izaslaniku, mladić je nestao, a da nije ni sačekao ni da mu se Dejvid zahvali. Shvatio je: ”Kad je đak spreman, učitelj se pojavi.” Sljedećeg dana, Dejvid je spakovao svoju torbu i otišao u južnu Indijsku državu koju je mladić bio opisao. Za nedjelju dana bio je tamo. Mladić je opisao i kako njegov Guru izgleda. Dejvid je već imao sliku svog Gurua u glavi počeo da ga traži. Ali, iako je tražio danima u svim ašramima u okolini, nije mogao da uđe u trag svom Guruu. Prolazili su dani. Provjerio je sve koji su izgledali kao Svami ili svetac ili bar kao produhovljena osoba. Išao je u hramove i manastire. Niko ga nije mogao voditi do njegovog Gurua. Mladić kog je Sida Baba poslao rekao mu je samo mjesto ili grad gdje ga može pronaći, a ne i tačnu kuću. To je otežavalo stvari.

Dan za danom Dejvid je počeo da sve više pada u depresiju. Jedne noći, sanjao je istog mladića koji ga je uputio na ovo  mjesto. U snu on je rekao Dejvidu tačno ime sela, baš u predgrađu grada gdje je živjeo njegov Guru. Još uvijek mu nije dao adresu njegove kuće!!!

Ustao je probudivši se, osvježio se prije izlaska sunca i prvim autobusom stigao do ovog sela. U tom selu nije bilo manastira ni samotnjačkih koliba. Ljutio se zbog toga. Prekorijevao je sebe što je vjerovao snu. Kada se uvjerio da nije bilo Gurua ni Ačarja u tom selu, vratio se na autobusku stanicu, razočaran, i sačekao autobus. Dok je sjedeo na autobuskoj stanici, oči su mu se zaustavile na tezgi s povrćem preko puta. Tamo je vidjeo čovjeka golih grudi, kako nosi jedan komad odjeće oko pasa, kupuje povrće i stavlja ga u torbe od debele tkanine. Na trenutak, Dejvidov pogled se spojio s njegovim. Odjednom, okrenuo se i nastavio dalje s kupovinom. Onda mu je sinulo. Dejvid je znao da je to bio njegov Guru. Otišao je do njega i pozdravio ga. Samo je pogledao i klimnuo glavom, bez izgovaranja pozdrava naglas. Odjednom, platio je povrće koje je kupio u prodavnici i krenuo sa svoje dvije torbe, a da se nije ni osvrnuo na Dejvida. Dejvid je ostao miran nekoliko sekundi, ne znajući šta sad da radi. Shvatio je “Tražio sam Gurua godinama i sad sam ga pronašao. Iako ne izgleda kao duhovni Guru, mogao bi biti prosvjetljena duša, sposobna da bude Guru. Ono što je zbunjivalo Dejvida bio je njegov ‘kostim’. Izgledao je kao domaći sluga. Ni košulje, samo bijela tkanina oko pasa. Brzo se pribrao i otrčao za ovim čovjekom, koji je izgledao kao da je u svojim 50-tim. Dejvid je pokušao da postavi mnogobrojna pitanja a čovjek je odgovarao s riječ ili dvije, očigledno nezainteresovan za razgovor. Na kraju je stao. Pogledao je Dejvida u oči i rekao: “Ja sam siromašan čovjek. Domaći sluga, služim bogatog farmera u selu. Šta želiš od mene?”

Dejvid mu je sve objasnio. Slušao je strpljivo Dejvidovu priču, obojica su stajala pod drvetom. Onda je rekao: ”Cjenim tvoju iskrenost i nepokolebljivost. Mnogi tragači nemaju uvjerenje niti vjeru. Zato ne napreduju. Uvijek sumnjaju u sebe, svoj put i u svog Gurua. Ne stižu nigdje. Ti si prešao čitav put, tražeći me. Nemam učenika. Ali, tebe moram da prihvatim. Međutim, zapamti, ja ovdje radim kao domaći sluga. Mogu te učiti tek kad završim kućne poslove, noću. Ne bi trebalo da me uznemiravaš ujutru, sve do večeri.” Krenuo je. “Vrijeme je da moj gazda ruča. Moram da požurim. Ne treba da me čeka.” Krenuo je trčeći kući.

Guru se pojavi u pravo vreme u učenikovom životu. Najteže je prepoznati ga.
Guru se pojavi u pravo vrijeme u učenikovom životu. Najteže je prepoznati ga.

Dejvid je pristao na Guruove zahtjeve i njegovo duhovno putovanje je pošlo drugim tokom. Najednom mu se vjera ponovo učvrstila u snu kao i uputstvo. On i njegov Guru sreli su se oko 22h te večeri. Iako je radio cio dan, njegov Guru je izgledao svjež bez znaka umora na licu. Izgledao je sretan i da voli svoj posao ili to što je radio da bi imao za život. Dejvid je pitao: “Gurudji, shvatam da si veliki Sida. Samo istinski sida može biti tako skroman kao ti i ostati tako efikasno dalje od očiju javnosti. Zašto radiš takav posao, umjesto da ideš putem duhovnosti na neki drugi način? Zašto ne podučavaš učenike? Zašto nemaš svoj sopstveni samostan? Siguran sam da bi cio svijet imao koristi. Imamo društvo u kome se pretvaranja dobro prodaju i istinski materijal ostaje neprepoznat ili neželjen.”

Nasmijao se i rekao: “Ti si prvi učenik koji mi je naišao. Prije svega, ne tiče me se moj status. Šta mi to znači ? Kakav god da je moj duhovni status, on prosto jeste. Ne može biti drugi. Moram da krenem s mjesta gdje stojim, ustanovim se u svijesti u kojoj sam. Nije važno koja je i nije predmet za poređenje. Poređenje znači ego, pošto ćemo porediti sebe s drugom osobom. Drugo, naše sopstveno ustanovljenje takođe dodaje ego, pošto ‘ja i moje’ postaje dominantno. Takmičenje nije moj put. Poništavanje jeste. Efikasno sam poništio svoj identitet. Nemam svoju adresu osim brigu o adresi i imam ime samo radi prepoznavanja. Nemam ništa od imovine ni svojevine. Sve što koristim pripada mom gazdi. Sve je njegovo. Ne zarađujem dovoljno da bih platio porez. Ovdje ne moram da glasam, pošto sam porijeklom s drugog mjesta, otuda nisam interesantan ni jednom političaru. Nemam pasoš. Ja sam ne-entitet. Moj gospodar mi daje mjesto da prespavam. Snabdijeva me hranom, odjećom i daje mi skrovište. Nemam drugih potreba. Dobro sam zaštićen i imam cijelu noć za sebe da radim svoje duhovne vježbe. Živim u sadašnjosti. Nemam briga ni strahova. Sada, postojanje te je poslalo. Rekli su mi da ćeš doći. Ali, ipak sam te testirao. Volim tvoju istrajnost  i uvjerenje. Dakle, prihvatio sam te kao svog učenika. Naš put je put jednostavnosti i čistote. Nemamo šta da dokazujemo. Nadam se da to dobro razumiješ.”

I tako je Dejvid našao svog Gurua u veoma običnom čovjeku. Dejvid je takođe našao svoj put. Bio je duboko zadovoljan i svoje traganje za Guruom se ovde završilo.

Voli VAS

M

Originalni blog možete pročitati ovdje.

Svi naši identiteti su privremeni. Kada se probudimo u ovoj stvarnosti, mir se smešta u naša srca. Nema više šta da se dokazuje.
Svi naši identiteti su privremeni. Kada se probudimo u ovoj stvarnosti, mir se smiješta u naša srca. Nema više šta da se dokazuje.

Komentariši