Ne skrećite svoju pažnju na “Zašto se ovo desilo?”, nego na “Šta bi trebalo uraditi?” Svako je odgovoran za svakoga.
Ono što vidimo u svijetu je – mnogo panike. Nijedna vlada u svijetu nije bila
spremna da se nosi sa situacijom ovoliko velikih razmjera. Možemo vidjeti da većina ljudi, recimo naročito u Italiji, nije mogla da se nosi sa posljedicama ovog iznenadnog širenja bolesti nimalo efikasno. I ovo se dešava na većini mjesta. I ljudi nisu znali. Nije bilo nikakvog probnog perioda. To se samo desilo i ljudi se moraju nositi sa tim, i vlade moraju to savladati. A nijedna vlada ne bi donijela odluku koja bi naškodila ekonomiji. A ovdje, vidimo tu situaciju, potpuna izolacija. Niko ne zna šta da uradi. A stare, učvršćene navike koje su povezane sa društvenim životom, promjena svega toga u jednom danu, bilo je veoma teško. Vlade su morale učiniti ono nemoguće, to jest da bukvalno stave ljude u kuće, u izolaciju. Sada je pitanje kako da prevaziđemo ovu situaciju? Zato sam rekao da
ne skrećete svoju pažnju na: Zašto se ovo desilo?, nego na: Šta bi trebalo
uraditi? To je mnogo važnije u ovom trenutku. Razumjećemo šta je u pozadini ovoga, ko je iza toga, bilo da je neko u pitanju, bilo da je čovjekovih ruku djelo, bilo da je to djelo prirode kao odgovor na ljudsku neosjetljivost. Sve ovo ćemo saznati prije ili kasnije.
Kao vrsta koja je evoluirala, mi imamo mnogo veću odgovornost nego bilo koja druga vrsta. Ne možemo biti sebični, moramo biti veoma nježni i saosjećajni. Zato što imamo taj izbor, napravili smo mašine koje mogu bukvalno uništiti i opustošiti Zemlju. S obzirom na to da znamo ovo i s obzirom na to da imamo jasno razumijevanje o mašinama i oružjima koje imamo, treba da uvijek održavamo odmjerenost. Treba da budemo zreli. Treba da budemo saosjećajni i nježni. Treba da uvijek budemo nesebični. Tek tada kolektivna svijest će stvoriti promjenu u sistemu, u ekologiji. Sada, ovo je kolektivna svijest nesvjesnog postojanja. To je ono što vidimo danas. Ljudi su u ludoj žurbi. Ljudi su u trci, jure, pokušavaju da se takmiče i pobjede, i nastoje napraviti promjene u svojim životima, zaboravljajući na sve druge stvari. Ako nastavimo tako, nesvjesno, na duži vremenski period, priroda mora uzvratiti istom mjerom. Priroda je uzvratila udarac.
Volio bih da ovo smatramo pozivom za buđenje. Rekao sam ovo već. Ovo je
zaista poziv da se probudimo. Jedna vrsta je stavljena iza zatvorenih vrata,
potpuno u kućnom pritvoru, od strane Prirode. Nije bitno ko je učinio da se to desi, posljedica je da smo svi u zatvorenom prostoru. Svi smo u zatočeništvu. I to sa razlogom, to je bez prava izbora, nemamo mnogo izbora. Istovremeno, cio svijet je otvoren za sve druge vrste, sve ptice koje migriraju, bića koja su slobodna u prirodi sada lutaju slobodno. Nemaju nikakav strah od ljudske vrste. Najštetnija vrsta na Zemlji je ljudska vrsta. Štetna je za bića u moru, bića u vazduhu i bića na zemlji. Živimo nesvjesno, i na neki način prodiremo u svaki aspekt života svih bića. I mi se ne kajemo, ne žalimo. Ne osjećamo krivicu zbog toga. A imamo izgovore za uznemiravanje, ugrožavanje balansa Prirode. Porast broja stanovništva je jedan od izgovora koje navodimo: “Trebaju nam mjesta gdje ćemo spavati. Trebaju nam kuće.” Ali, to je po cijenu toga da mnoge druge vrste nemaju dom, nedostatak hrane za mnoge druge vrste. Ovo smo činili u ogromnim
razmjerama tokom vremena. A ja lično je vidim naročitu promjenu u stavu. Nismo zahvalni. I naš stav je takođe ISTI. Ovo je razlog za zvona upozorenja. Prestanite živjeti nesvjesno. I počnite da budete odgovorni. To je poruka. Zvona upozorenja.
Ko je to stvorio? Zapravo u ovom trenutku nisam zabrinut za to. Ali, uvijek kažem jednu stvar, a to je da 5G i obimniji tehnološki rast gledaju samo na ljudske pogodnosti pod određenim uglom, ali ne gledaju na ljudsko stradanje, ili radijacije. Naš tehnološki rast, brzi rast, ponekad pogađa ljudsko postojanje, i to ne samo ljudsko postojanje, već svo postojanje. Ptice, životinje, svi su pogođeni zbog frekvencija, zbog 5G i slično tome. Zato, pozvao bih sve vlade da razmisle još jednom prije nego što primjene novu tehnologiju, čak i ako ide pomalo sporo, kao što je sada. Kod kuće smo i nemamo fizičkog kontakta sa ljudima, osim sa članovima porodice u ovom trenutku. I na neki način nam je ugodno. Zar ne? Nema užurbanih tržnih centara, nema užurbanih bioskopa. Toliko mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi je prazno, i mi smo u redu, nosimo se sa tim sasvim dobro. Dakle, možda mnogo stvari za koje smo mislili da su bitne za naše postojanje,
vjerovatno i nisu toliko bitne. Možda je ovo dobro vrijeme da razmislimo o tome. Većina uslužnih djelatnosti je zatvorena, dostave su zatvorene, a i dalje preživljavamo. Možda nećemo dobiti sve te stvari koje smo željeli, ili na koje smo naviknuti u poslednjih par godina. Zbog ovog prinudnog zatvaranja, materijalne stvari su ograničene. To je sa jedne strane.
Sa druge strane, zavisnosti. Toliko puno ljudi je bilo zavisno od raznih stvari, stvari koje stvaraju zavisnost. Mnoge od tih stvari sada nisu dostupne. I šta se dešava kada to ne dobijete? Velike apstinencijske krize se javljaju. Čuo sam da su neki ljudi počinili samoubistvo jer nisu mogli doći do alkohola ili droge. Ovo je moralo da se desi jer je to začarani krug koji smo nesvjesno živjeli. Ali sada, kada se suočavamo sa stvarnošću, materijalne stvari nisu dostupne, šta da radimo? I ponekad je problem porodicama da se nose sa tim krizama. Sada se suočavamo sa svim tim pitanjima. Zato, ovo prinudno zatočeništvo je baš kao stavljanje ogledala na naše sopstveno lice, počinjemo vidjeti sami sebe, kakvi ćemo biti, kako ćemo odgovoriti, kako ćemo se nositi sa situacijama koje su nepredvidive,
jer smo se navikli na predvidive situacije. Nema vozila, nema prevoza, nema letova, to je potpuno zaključavanje.
Kao jedna vrsta, odgovorni smo za cijelu vrstu. Odgovorni smo za djelovanja cijele vrste. Sviđalo se to nama ili ne. Ovdje ne postoje društveni slojevi, porijeklo, države, kulture, boja kože, religija, jezik, ništa! Samo jedna vrsta. Različiti izrazi jedne vrste. I svako je odgovoran za svakoga! Dakle, ovo je veoma važno uzeti u obzir u ovom trenutku. Vrijeme je za samoposmatranje, promišljanje. Meditirajte na to. Pogledajte ljudsku vrstu. Toliko je puno toga na šta se može meditirati, razumjeti, asimilovati. A ovo vrijeme je veoma, veoma dobro za to, jer nemamo razne razonode, niti ometanja. Ako upalite TV, sve što čujete je o Korona virusu. Poslije nekog vremena zasitite se toga. Ljudi su zabrinuti samo za svoje živote.
Zato, ovo je dobro vrijeme da promislimo gledajući iz ovog ugla, umjesto
promišljanja o uzroku ovoga svega. Što god da je uzrok, pogledajte posljedicu. Koje su posljedice i kako utiču na ljudski život. To nije baš strah od Korona virusa. To je zapravo strah od smrti, sa kojim se suočavamo. Nosimo se sa strahom od smrti u višestrukim dimenzijama sa Korona virusom, posljedicom virusa, i mogućnosti predstojeće smrti gledajući smrt ispred sebe. Kako se nosimo sa tim? Ovo je egzistencijalan strah, ovaj strah je vezan za nas. Od kada smo se rodili, svakog sata, svakog trenutka krećemo se prema smrti. Svi to znamo, ali ne želimo to da prihvatimo. Sviđa nam se da vjerujemo da ćemo živjeti zauvijek. Mora nam se ispuniti sve što nam se sviđa. Što nam se ne sviđa sklanjamo na stranu. Mi želimo sve te stvari. Vezani smo za iskustva. Prisiljeni smo da stičemo sve više i više iskustava. Vi koristite fizički oblik, tijelo. Ali, tijelo je privremeno, ovdje smo samo određeno vrijeme. Prema prosečnom životu na Zemlji, ako živite 80 godina, to je samo 29.000 dana. To nije puno dana. Ali, mi to olako shvatamo, vjerujemo da nećemo nikada umrijeti, ili nam odgovara da
vjerujemo da nećemo nikada umrijeti, jurimo, takmičimo se, poredimo se,
kritikujemo, osuđujemo, radimo svakakve stvari na svijetu, na Zemlji, ali ni za trenutak ne pomislimo i ne zapitamo se: “Da li je ovo ispravna stvar za uraditi?”
I opet, ovo je vrijeme za preispitivanje. Koliko smo ljudi povrijedili u svom životu, zbog svoje neosjetljivosti, nesvjesnog načina života, egoizma, i različitih drugih faktora? Moguće je da smo povrijedili veliki broj ljudi. Pravo je vrijeme da pregledamo naš život. Zato bih volio da razmislite u smislu pozitivnih rezultata: mnogo manje zagađenja na Zemlji. Izgleda da se rupe na ozonskom omotaču zatvaraju. Postaje bolje. Tu su sve ptice i životinje, slobodno se kreću i srećne su. I klimatske promjene mogu se preokrenuti, tako piše u novinama, ako nastavimo ovako, bez zagađivanja, bez emisije elemenata koji zagađuju. Vidite, toliko puno pozitivnih strana jednog efekta – dovođenja ljudi u kuće. Dakle, veoma važna stvar, veoma veoma dobra tema za kontemplaciju, za introspekciju, poniranje unutra i asimilaciju.
Mohanđi