Tokom neobaveznog razgovora vezanog za neke organizacione stvari, Mohanđi je jasno naglasio da se treba fokusirati na životnu svrhu i izbjegavati bilo kakve emocije i emotivne zamke.

Stalno je ponavljao potrebu da se koristi jasnoća zasnovana na životnoj svrsi kako bi se odgovorilo na situacije, ljude, itd. Ovo je veoma korisna perspektiva za koju vjerujemo da je primjenljiva za sve nas koji smo na duhovnom putu. Slijede Mohanđijeve riječi…

Kad se približimo svojoj duši, podjele ne postoje. Vidimo samo svrhu. Šta je
svrha? Naša svrha je život. Ne radi se o ljudima (čitajte: umovima zanesenim emocijama). Kad se koncentrišemo na ljude, gubi se svrha. Kad se koncentrišemo na svrhu, ljudi (i njihovi kolebljivi umovi) gube značaj. Na taj način ja funkcionišem.

Svijet funkcioniše samo na dva načina. Oni nas ili hvale ili kritikuju. Mi ne treba da se uplićemo ni u jedno, ni u drugo. U momentu kad se upletemo u bilo koje od ta dva, moramo da koristimo svoj um. Tada moramo istovremeno da se borimo sa nekoliko konfliktnih faktora. Šta gubimo u toj nagodbi? Svrhu.

Neko me je juče zvao i rekao da se osjeća loše. Pitao sam: “Zašto se osjećaš
loše? Ne moraš tako da se osjećaš. Tokom svog rada za misiju, mnogi ljudi su došli i otišli. Mnogi ljudi su pokušali da me obeshrabre i povuku nadole, ali ja sam uvijek držao svoj fokus na mojoj svrsi. Nikada svoj život nisam zasnivao na ljudima ili njihovim kolebljivim umovima. Oni su danas tu, sutra nisu. Kad se fokusiramo na svrhu, to nam daje imunitet, to nam daje jasnoću, to nam daje podstrek. U suprotnom, kad god nas neko hvali ili kritikuje, možemo se pogubiti.

Nedostatak centriranosti je povezan sa emocijama. Bez emocija, centriranost je savršena. Kad radimo duhovnu praksu, postajemo centrirani do nekog nivoa. Onda se upletemo u emocije i budemo uhvaćeni u zamku drama povezanih s njima. To je kao kad sipate vodu u kofu (kroz duhovnu praksu) i onda na njoj izbušite rupe (kroz emocije) tako da voda iscuri.

Razumite svijet. Pogledajte kako svijet funkcioniše između pohvale i kritike,
između prihvatanja i osuđivanja. Ili će reći da smo super ili da smo loši. Mi s tim nemamo ništa. Šta je naša svrha? Moja svrha je veoma jasna. Moja svrha je da povećam ljudsku svjesnost, da podignem njihovu svijest do nivoa na kom mogu postati jedno sa Najvišom Istinom, ili da budu blizu tog stanja. Sve moje aktivnosti su povezane sa tom svrhom. Ako treba da dam hranu, dam hranu. Ako treba da dam svjesnost, dam svjesnost. Ako treba da dam meditaciju, dam meditaciju. Šta god da je potrebno, ja to dam.

Mi imamo naslijeđen interes za pohvale. Veoma smo srećni kad nas ljudi hvale. Šta je srećno? – Ego je srećan. Ego kaže: “Ako me neko hvali, ja sam srećan.” Zato mi sve učinimo da bismo dobili pohvalu, samo da bismo zadovoljili svoj ego. Shvatite da je to zamka. Kad me ljudi hvale, “obavio si nevjerovatan posao”, “spasao si nekoga od smrti”, da li se moje lice promijeni? Da li se uzbudim? – Nikada. Predam pohvale pred stopala Najviše Istine. Ja nemam ništa s tim. Slično tome, ako deset ljudi kaže: “Mohanđi je veoma loš”, i to mi je u redu. To je njihovo mišljenje i oni su dobrodošli da ga imaju. Ja ne moram u to da vjerujem.
Svijet je pun mišljenja. Na vama je da li ćete ih prihvatiti ili ne. Ovako sam rekao osobi koja me je zvala: “Ljudi mogu pričati šta god hoće. Da li biste to uzeli? Da li biste prihvatili? Da li biste povjerovali u to? Ako vjerujete da ste loši, gotovo je s vama. Vi niste ni dobri ni loši, ili ste i jedno i drugo. Prihvatite to tako. U suprotnom, kad neko nešto kaže, moraćete da se mijenjate kako biste se uklopili u njihova mišljenja. Kad ćete prestati? Na kraju nećete ništa imati. Vaš cio život će biti protraćen dok beskrajno budete ugađali drugima.”
Treba drugačije da gledamo na svijet. To je najvažnije. Ljudi donose emocije, zašto bismo ih kupovali? To je kao da prodavac dođe kod nas i kaže: “Prodaću ti bajatu ribu”, a mi kažemo: “Jao, jadan on”, sažalimo se na njega i kupimo. Šta se dešava? – Cijela kuća smrdi. Ljudi mogu donijeti smrdljive stvari. Mi ne moramo da ih kupimo. Oni mogu da zadrže svoj smrad. Zadržimo svoju kuću čistom.
Jedino imam problem kad ljudi postanu zlobni i ometaju ono što radim. Jedino tada moram nešto da učinim jer moram da završim posao kako bih ispunio svoju svrhu. Ako je moj put blokiran, prepreka mora biti uklonjena. Tu se ne radi o ljudima. Ne fokusiram se na ljude. Gledam u ishod. To nije radi moje lične udobnosti. Sa svakom situacijom bi trebalo postupiti na ovaj način. Svrha, svrha i svrha. Ne ljudi, ljudi i ljudi. Zato, kad se ljudi žale na druge, pokušavam da tome ne pridajem značaj, kažem im da to puste i završim tu diskusiju.
Zato sam osobi koja me je zvala rekao: “Ne uplići se u ovu emotivnu dramu jer odlažeš svoj unutrašnji napredak. Padaš zbog ovakvih stvari. Težiš da svakoga natovariš na svoju glavu i ugodiš mu. Kako ćeš završiti? – Sa mnogo zadnjica na svojoj glavi. Pogledaj svijet i vidi kako funkcioniše. Tada je tvoj izbor da li hoćeš da upadneš u te zamke ili ne.”
Danas, u doba interneta, imamo puno izbora na duhovnom putu i puno
informacija. Postoje ljudi koji uvijek objavljuju razne majstore i njihove citate. To samo ukazuje da su možda inteligentni ili da znaju neke stvari. Ali, to je samo za spoljni svijet. Šta je sa njihovim unutrašnjim svijetom? – Ništa se ne dešava, iste nesigurnosti, isti strahovi, isti stari prtljag. Kako se mijenja unutrašnji svijet? – Kada je nečija integracija sa njegovim majstorom jaka. Kada se uključite u struju, dolazi električna energija. Kad se ne uključite, ne dobijate struju, što iznutra znači da nema centriranja. To je lako vidjeti. Veoma lako. Radim samo sa onima koji imaju taj intenzitet. Ako nema ništa da se uradi, zašto bih brinuo? Ukoliko nema šta da se uradi, zašto bismo gubili vrijeme? Može zvučati surovo, ali to je istina.

Neki ljudi ne mogu da prihvate rušenje svojih zona komfora. Šta će uraditi? – Otići će jer izlazak iz zone komfora za njih predstavlja nasilje. Pustite ih. Put oslobođenja je put vatre. Ne može svako da se uhvati u koštac sa njegovim brzim tempom i pokretačkom snagom. Kada su zone komfora pogođene, ljudi koji nisu spremni za promjenu će nas napustiti jer to nije nešto što oni vole. Otići će. Šta možemo da uradimo? – Ne možemo da promijenimo našu brzinu zbog drugih ljudi. Put oslobođenja to ne dozvoljava. On očekuje da stvari budu urađene kad je to potrebno. Ni prije, ni kasnije. Ja imam jasnoću. Ja imam agendu. Ja znam gdje idem. Ja znam šta radim. Ja znam zašto to radim. I onda, ako neko kaže: “To uznemirava moju zonu komfora. Hoću da odgodim. Ovo je moj tempo. Ne želim to da radim na taj način”, ja kažem: “Nemoj da radiš. Ko je rekao da treba da
budeš sa mnom? Nikada to nisam rekao.” Ako ste sa mnom, onda ja imam
odgovornost da vas odvedem do Najviše Istine, ili da vas približim tom stanju.
Ako niste sa mnom, nisam odgovoran za vas. To je manje posla za mene. Ja sam srećan. Kad je neko uključen u struju, električna energija mora da dođe. Kad ste sa mnom, kad ste sa mnom povezani, kad ste u mene uključeni, to automatski postaje moja odgovornost. Zato razumite da je ovo svijet dualnosti, sreća i tuga, pohvale i preziranje, itd. Koliko hoćete da budete uvučeni u to? Postoji samo jedno znanje i jedna mudrost. Šta je znanje? – Svjesnost o duši. Znanje je znati da postoji duša. Mudrost je biti duša. To je razlika. Znanje znači da postoji neka energija unutar nas koja nama rukovodi. Kako znate da rukovodi? – Idete bliže, izvan svih ovih emotivnih cirkusa i onda se povežete sa svojom sopstvenom dušom i tada postanete svjesni duše, ili je osjetite. Kad to doživite, to postaje mudrost. Do tada nema mudrosti. Iskustvo postaje mudrost. Potrebna je iskustvena mudrost. Samo znanje nije dovoljno.
Najgora glupost koju imamo je koncept žrtvovanja. Ponekad nam se čini da smo svoj život žrtvovali za drugoga. Odrekli smo se svog života zarad nekoga. Ipak, nisam vidio da se iko žrtvovao. Koja je istina ovog tzv. žrtvovanja? – Kad ne možemo da uspijemo u svom životu, zauzvrat odlučujemo da postanemo dio uspjeha nečijeg života. Niko ne dobija. Mi ne možemo da hodamo, pa pomažemo drugoj osobi da hoda. Šta se dešava? – Padamo, druga osoba pada i tvrdimo da smo se za nju žrtvovali. Takav je svijet u kome živimo. Reč “žrtvovanje” je veoma smiješna riječ. Ona je bukvalno izgubila svoje značenje. Prije svega, mi smo glupi i sad saopštavamo svoju glupost svijetu. Ako postanemo stabilni, to je prava
stvar koju možemo da učinimo za drugu osobu. Ako kažemo: “Povezao sam se sa sobom, došao sam do sebe i onda sam tu stabilnost dao drugoj osobi”, to ima smisla. Dobro smo postupili.
Ne postoji osoba na svijetu koja nije sebična. Ne treba da budemo sebični za
stvari spolja, za nešto u nečijem džepu ili dvorištu. Kakogod, svi smo sebični.
Onda bar budimo sebični u pronalaženju sebe. Iskoristimo svoju sebičnost i svoje vrijeme da pronađemo sebe. To je dobar put. Tada će to što dajemo svijetu biti kvalitet.

Komentariši