Mi smo odgovorni. Za ono što svaka pojedinačna osoba jedne vrste radi, cijela vrsta je odgovorna.
Mi smo odogovorni za našu bezosjećajnost.

Dragi moji prijatelji,

Danas se osjećam veoma tužno, razočarano. Divlji slon je ušetao u ljudsko naselje tražeći hranu. Zašto slon odlazi na ljudsku teritoriju da bi tražio hranu? Jer nema hrane u šumi, koja pripada diviljm životinjama. Mi smo zadrli u šume koje pripadaju divljim životinjama i napravili smo farme samo zarad nas. Ta slonica je zalutala unutra, bila je sama, usamljena i gladna. I bila je trudna. Ljudska vrsta ju je nahranila ananasom koji je bio napunjen eksplozivom. Gladna slonica je pojela ananas koji joj je eksplodirao u ustima. Akutna agonija, bol i razočaranje. Slonica je vjerovala ljudima. Mislila je da im je iskreno stalo jer su joj dali hranu. Ali, slonica nije razumjela izdaju naše vrste, bila je teško povrijeđena. Imala je bebu u stomaku. Morala je da je zaštiti. Ali je znala da ne može da jede hranu, usta su joj bila potpuno uništena. Ušla je u reku i uronila, verovatno da bi ublažila bol, i tamo je uginula . Slonica je napustila tijelo. Duša je napustila tijelo. Uginula je. Ko je odogovoran?

Mi smo odgovorni. Za ono što svaka pojedinačna osoba jedne vrste radi, cijela vrsta je odgovorna. Mi smo odogovorni za našu bezosjećajnost. Glavni uzrok je glad. Vodeća sila je glad. Bezosjećajno smo proširili svoje teritorije. Zadrli smo u svaku sferu, pravimo podjele, pravimo ogromne podjele, nesavladive podjele. Bića prirode imaju jednu jednostavnu potrebu – da utole glad.

Ljudska pohlepa je obrisala mnoge vrste sa lica zemlje. I dalje nastavlja da briše mnoge vrste sa zemlje. Danas, na Svjetski dan zaštite životne sredine, nema hrane u šumama, nema šuma, toliko mnogo šuma je spaljeno u cijelom svijetu da bi se napravile farme, da bi se stvarala agonija i patnja svakoj vrsti.

Ljudska pohlepa, ljudska bezosjećajnost, čovjek je svugdje. 7,5 milijardi ljudi, 7,5 milijardi gladih usta, mi smo svugdje. Naš život je postao pravopisna greška. Izgubili smo balans, degenerisali smo se. Kada ubijamo neselektivno, to je znak čiste degeneracije, to nije znak uzvišenosti.

Znak uzvišenosti je saosećanje. Znak uzvišenosti je briga i njegovanje. Znak uzvišenosti je da smo osjećajni prema svakom biću oko nas. Ljudska bezosjećajnost guši ljude do smrti. Ljudska bezosjećajnost minira životinje do smrti. Ljudska bezosjećajnost vodi ratove. Ljudska bezosjećajnost pušta viruse u vazduh. Ljudska bezosjećajnost uništava našu sopstvenu vrstu. Kada cijela životna sredina bude uništena, šta ćemo raditi? Kako ćemo živjeti? Kopamo sopsteni grob. Bezosjećajnost ima ogromnu cijenu. Ne smemo to zaboraviti.

U istoj državi, Kerali, pre nekog vremena, siromašan čovek iz plemena je ukrao nešto hrane iz sela jer je bio gladan. Uhvaćen je i prebijen na smrt. Jedini razlog zašto je ukrao hranu jeste što je bio gladan. Mi žigošemo ljude kao lopove. Žigošemo ljude i ubijamo ih. Naša bezosjećajnost nema granice.

U umu, imamo mnogo granica, mnogo barijera, ne volimo ljude koji nisu kao mi. Ne volimo vrste ako nam nisu korisne. Mi uzgajamo da bismo ubili zarad sopstevnog ukusa, radi naših sebičnih zadovoljstava. Moraćemo ogromnu cijenu da platimo. Mi varamo, mi krademo, mi izdajemo našu sopstvenu vrstu. Zagadili smo okolinu. Napravili smo uređaje da mučimo, da ubijamo sve vrste. Imamo sofisticirane mašine, ratne mašine, opremu za uništavanje. Uzvišene generacije nikada ovo ne bi uradile. Zovemo sebe uzvišenima, a zadiremo u tuđu svojinu i uznemiravamo porodice. Otimamo decu od majki na farmama.

Opustošili smo svačiji život. Opustošili smo život svih bića, i onda sebe nazivamo uzivšenima. Sjedimo u klimatizovanim kancijelarijama, klimatizovanim prostorima i raspravljamo o prirodi, rezervatima, o negovanju prirode, ali ne radimo ništa po tom pitanju. Sadimo drveće, ali ih ne njegujemo – licemerje, bezosjećajnost, ljudska pohlepa. Moramo platiti cijenu za to. Moramo platiti ogromnu cijenu. Priroda nas je stavila u zatočeništvo tako što je pustila virus, nevidljivi virus da bi napala još veći virus zvani ljudska vrsta.

Danas, možda zvučim ogorčeno i ljuto. To je zato što iznova i iznova, govorimo o neophodnosti nenasilja. Iznova i iznova, rekao sam da je ahimsa, nenasilje, neophodno za naše živote, zarad našeg sveta, zarad novih generacija, zarad budućnosti planete zemlje, ali mi ne razumemo. Mi ne razumemo. Ne slušamo. I dalje idemo u supermarkete i kupujemo mrtva tela beba, malih beba različitih vrsta. I verujemo da je to u redu. Definitivno nije u redu.

Svako biće ima jednako pravo da živi na zemlji. Ljudska bića nisu posebna. Mi smo samo jedna vrsta na zemlji. Ne možemo izdati druge vrste. Ne možemo izdati sopstvenu vrstu. Ne možemo ubijati ljude bilo koje vrste. Nemamo pravo na to. Ako treba da pokažemo našu nadmoć, neka to bude saosećajnost. Ako smatramo da su ljudska bića uzivišenija, to mora da bude kroz ljubaznost, nesebičnost, bezuslovnu ljubav, osećajnost. Neka svet bude bolji. Moramo se pokajati. Moramo tražiti oproštaj od prirode za našu sebičnost. Moramo naučiti nove generacije, dolazeće generacije, o važnosti da budemo osjećajni i puni ljubavi.

Ostavljam vas sa ovom mišlju.

Puno vas volim.

Mohanđi

Originalni podkast na engleskom jeziku možete poslušati ovdje.

Podkast na srpskom jeziku možete poslušate ovdje.

Prevela: Ivana Igrić
Lektorisala: Ivona Rušak