Gorjela sam od želje da idem na Krija intenziv i to baš u Visoko. Imala sam prilike da to mjesto energetski osjetim prilikom jedne posjete. Kakvo moćno mjesto! Koliko li je tek moćno u društvu Mohanđija. Čim sam saznala, odmah sam se prijavila.
No, kako to biva već u životu, uvijek se dešavaju nepredviđene situacije. Međutim, ono što se tad dešavalo u mom životu bilo je izuzetno bolno, ili je to moj um želio tako da doživi.
Saznala sam mnogo prije ritrita da mi je tetka teško bolesna od neizlečivog i brzo napredujućeg karcinoma pluća. Kako se vrijeme ritrita približavalo, njeno stanje se sve više pogoršavalo. Neposredno pred ritrit pala je u krevet i ostala nepokretna. To je značilo da joj treba pomoć od 24 sata dnevno jer sama nije mogla ni da sjedne ni da ustane iz invalidskih kolica.
Imala sam samo nedjelju dana da nađem osobu od povjerenja koja će spavati u njenoj kući, s obzirom na to da je tetka živjela sama. Od bliže rodbine imala je samo mene.
Grozničavo sam tražila rješenje i panika me je hvatala da ću ja, jedini njen oslonac, biti 5 dana u drugoj državi. Pitanje dali da idem ili ostanem gorjelo je u mojoj glavi. Našla sam njegovateljicu, ali nas je ona napustila nakon par dana.
Moj pritisak u glavi je bio sve veći i veći. Glavno pitanje koje sam sebi postavila bilo je Da li sam ja zaista duhovna osoba? Zbog čega idem na ritrit? Da li je prava duhovnost kad pomogneš nekom ko je bespomoćan ili želiš još jedan odgovor, doživljaj više kako bi utolio glad i dodao još jedan djelić iskustva u puzzle na svom spiritualnom putu.
Na kraju, ne mogavši da donesem odluku sama, sjela sam jedno veče gledajući u Mohanđijevu sliku i predavši mu se potpuno, tiho sam rekla: ’’Ti me vodi, ti znaš bolje nego ja! Neka bude volja tvoja.’’
Našla sam njegovateljicu, organizovala tetkin komšiluk i krenula u Visoko. Ali sam i dalje bila strašno nervozna na putu. Moj mozak je i dalje postavljao pitanja da li je to ok što radim. Šta ako mi jave da je umrla, a ja nisam pored nje u posljednjim trenucima. Molila sam se da ostane živa i da ne umre a da nikoga od rodbine nema tu, jer sam znala da je to njena posljednja želja.
Na ritritu sam zaista iskusila i osjetila u svom tijelu istinu koju Mohanđi stalno ponavlja, a to je: ’’Vjera je ključ.’’ Spoznala sam da je vjera ključ koji nas nepogrešivo vodi ka tome da saznamo ne šta mi mislimo da jesmo, već ko mi zaista jesmo.
Duboko zahvalna u dubokom naklonu pred Tvojim stopalima.
Olivera
Lektorisale: Dejana Vojnović, Jelena Marilović
Uredile: Staša Mišić, Dragana Dragojlović
Izjava o isključenju od odgovornosti:
Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.
Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmjenimo tekstove ili komentare na blogu,ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvrjedljivi, pogrdni, prijeteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.