Kada pokušamo da pomognemo drugima, kada odlučimo da bismo voljeli da pomognemo spontano, automatski pomažemo sebi i stabilizujemo se.

Zdravo prijatelji! Ovde Mohanđi!
Danas bih želio da odgovorim na pitanje jednog mladića. On me je pitao: “Kako uspijevaš da pomogneš drugima kada i sam imaš jako puno posla?” Prelijepo pitanje. Svidjelo mi se jer učiniti druge uspješnima – to je velika misao. Da budem iskren, nikad to nisam posmatrao tako. Nikad nisam mislio da stvaram druge ljude uspješnima. Stvorio sam platformu Mohanđi i mnogi ljudi tu nalaze ispunjenje, a ja bih želio to da pripišem Tradiciji. Uvijek i sve pripisujem Tradiciji.
Ne pripisujem sebi ništa.
Kad sam već to rekao, odakle da počnemo? Važno pitanje, zar ne? Moramo
početi od nekud. Moramo pomoći sebi. Moramo biti stabilni da bismo mogli
nekoj osobi biti oslonac; osobi koja vjerovatno traži pomoć, ili možda nije
dovoljno sebe istražila na neki način. Možemo osobu usmjeriti ka sebi ili, ako je nekome baš potrebno, možemo mu pružiti vođstvo. Sve to je moguće. Svakako je sve u redu.
Gledao sam kako sam sebi pomogao. Zato sam se vratio mom životu: u moje
djetinjstvo, moju mladost, dane kada sam bio zaposlen, kada sam radio u
kompaniji. Šta sam radio u to vrijeme? Pa pomagao sam sebi. Pomagao sam
sebi, a zauzvrat sam možda pomagao drugima. Ali, šta to mi uopšte radimo u životu? To pitanje treba uvijek da se pitamo. Veoma važno pitanje. Posmatrao sam svu ovu perspektivu na veoma logičan način. Ne duhovno, nego logično.
Faza gdje sam se razvijao bila je propraćena sa mnogo podrške. Svi mi je imamo
– od strane naših roditelja, učitelja, svih.
Mnogo faktora nas je izgradilo. Ovo biće koje nazivamo “mi” ima mnogo
pozadine. Dobilo je mnogo podrške od mnogih ljudi. Pre svega počnite od vaše
majke, jer majka uvijek ima devet meseci duži odnos sa vama nego bilo ko drugi
od društva. Boravili ste u njenom stomaku devet meseci prije nego što ste došli u
društvo. Zato majka ima dublju povezanost. Polazeći od majke, korak po korak,

primili smo mnogo pomoći, od društva, od prirode.
Sve naše težnje, svi naši osjećaji, sve naše emocije imaju veze sa nečim. Ne
dešava se ništa samo od sebe. Tako da, ako pogledate ovo ogromno platno onih
koji su nam pomogli , moraćemo da kažemo mnogi, nebrojeni! Ne biste znali
kako to sve ustvari ni da prebrojite. Svega je tu mnogo bilo. I divićete se mnogim
stvarima. Moj Bože! Sve ove godine hodali smo Zemljom, ali nikada nismo
nikome odali priznanje, nijednom biću. Sve smo uzeli zdravo za gotovo. Nikada
ne cijenimo dovoljno, zar ne?
Vjerovatno cijenimo djelimično, selektivno. Sve je to u redu. Međutim, jesmo li
istinski razumjeli i cjenili? U tome je razlika ovdje. Mi se žalimo kako je nešto u
redu, a nešto nije u redu. Ljudi nisu u redu. Ne daju mi dovoljno. Ali, da li smo ikad
počeli da cijenimo sve što nam se dogodilo. Sve što se desilo doprinjelo je tome
šta vi danas jeste. To je suma svih tih doprinosa – iskustva, dobra iskustva, loša
iskustva, sve zajedno. Razumjeli smo život i ljude tim kapacitetom kojim smo ih
razumjeli zahvaljujući svim tim iskustvima. Zar to nije predivno? Predivno je. A
onda dostignete nivo zrelosti gdje počnete davati ono što imate drugima; vaša
iskustva, vaše vrijeme, ljubav, novac, ono čega imate u izobilju. Šta god da imate
u izobilljku, to ćete htjeti da dijelite jer shvatate da vas to čini srećnima. To je
sreća. To vas čini srećnijima, svrsishodnijima. To je život. U tom trenutku u
vremenu ne osvrćemo se, idemo samo napred. U redu, to je to.
Isto tako, rođeni smo u porodici, ali da li imamo porodicu? Da li zaista imamo
porodicu? To pitanje trebalo bi da postavimo sebi. To je zato što sebe nikada
nismo prihvatili. Zato treba da pomognemo sebi. Samo kada pomognemo sebi,
onda ćemo moći da pomognemo i svijetu. Samo kada prihvatimo sebe, moći
ćemo da prihvatimo i druge. Sve se vrti oko nas. Oko toga kako se nosimo sa
sobom. Ako smo bijesni, razočarani, nesigurni, i još mnogo nekih faktora koji nas
vuku ka dole, tako ćemo se ophoditi i ka svijetu. Svijet je samo odraz, kao
ogledalo. Ono što vidite napolju biće to što je u vama. Kada krivimo nekog
drugog, shvatite da zapravo krivimo sebe. Zato što ne možemo da okrivimo sebe
i da se izvučemo sa tim, mi krivimo druge, a zauzvrat naši odnosi bivaju
upropašteni. Poredimo se. Zašto se poredimo? Oni koji se porede jako su
nesigurni. Oni koji su zaista sigurni, koji su zaista srećni, veoma ispunjeni sobom,
nikada neće porediti. Ne postoji ništa što biste poredili. Cenite druge ljude,
nemojte porediti.
Ista stvar je i kada se takmičimo. Znači, imamo neki nedostatak. Osjećamo da
nismo dovoljno dobri. Onda pokušavamo da se takmičimo sa drugom osobom,
da je pobedimo u nekoj igri, u nekom aspektu života. A onda se osjećamo dobro.
Ali, pogledajte stvar u cijelosti. Da li smo zaista srećni? Nikad! Nikad nismo
zadovoljni. Postajemo zadovoljni samo onda kada smo od pomoći svijetu. To
nam daje večni mir. To nam daje zadovoljenje. Veoma je važno da to upamtite.
Kada pokušamo da pomognemo drugima, kada odlučimo da bismo voljeli da
pomognemo spontano, automatski pomažemo sebi i stabilizujemo se. Tada smo

stabilni, tada smo svrsishodni. Pomaganje ljudima nam dolazi spontano kada
smo stabilni. To možete videti u svijetu.
Mnogi ljudi čiji su nivoi svijesti na visokom nivou, uvijek su dostupni svijetu. Oni
ne sjede kod kuće i ne uživaju u ličnim zadovoljstvima. Oni koji su nesigurni, i
ponekad oni koji sebe nisu prihvatili, oni koji sebi nisu pomogli ili koji sebe nisu
sredili, izvan takmičenja i poređenja, moraju to prvo da urade. Nisu dostupni
svijetu jer vode jedan sebičan život. Ne slažu se sa ljudima, ne prihvataju ljude,
ne vole ljude istinski. Međutim, očekuju ljubav. Možete li dobiti ljubav ako ljubav
niste dali? Ne možete. Dobijate samo ono što dajete. Svijet je takav. Moramo
razumijeti, moramo se zagledati unutra i pronaći sebe. I tu platformu koju mislim
da sam obezbjedio, to je moj najveći doprinos. Platforma gdje sebe možete
pronaći i iskazati slobodno. Niko nije ispred ili iza, svi smo zajedno.
To je nešto što bih želio da vam dam kao temu za razmišljanje. Zašto ne
uspijevamo da pomognemo drugima? Pokušajte naći odgovor. Okrenite se ka
unutra, tražite unutra, kontemplirajte. Vidite šta vas to sprečava da pomognete, ili
šta vas tjera da se poredite. Zbog čega se takmičite? Shvatite da sve leži u nama .
Ne morate da radite ništa od ovoga. Mi smo jedinstveni. Imamo svu moć, sve
olakšice koje je postojanje ikad moglo da obezbjedi. Mi smo jedinstveni, potpuno
jedinstveni. Ovo je misao s kojom bih želio da vas ostavim do sljedećeg viđenja.
Razmišljajte o tome, diskutujte o tome sa sobom. Probajte da izgradite nešto od
toga. Pokušajte da izgradite strukturu od toga. Sve što vam dajem služi vam da
poboljšate sebe i svoje standarde. Želeo bih da vas ostavim sa ovim.

Želim vam divan dan i vrijeme.

Originalni podkast na engleskom jeziku možete poslušati ovdje.

Podkast na srpskom jeziku možete poslušati ovdje. 

Komentariši