Kada koračamo putem duhovnosti, to je zapravo individualno putovanje. Ne možete definisati da taj put treba da bude ovakav, ili da treba da izgleda baš tako. Međutim, htio bih da se kroz logički pristup osvrnem na duhovno putovanje, tako će biti lakše razumjeti ga.

Putovanje ugrubo možemo podijeliti na fazu formiranja i fazu stabilizacije; ne na fazu ostvarenja. Šta je faza formiranja? Faza formiranja je najteža jer se mi sastojimo od gomile šablona i imamo mnogo navika. Imamo mnogo strahova, navika, stvari koje volimo i koje ne volimo, toliko toga različitog. Moramo da se odvojimo od cijele te džungle raznih stvari od kojih se sastojimo, jer je većina njih povezana sa spoljašnjim svijetom. Na taj način zavisimo od spoljašnjeg svijeta, to mogu biti mjesta, mogu biti stvari, odnosi; toliko toga je povezano sa spoljašnjim svijetom.

Dakle, da bismo se odvojili od svega toga i okrenuli se ka unutra, potrebno je mnogo napora. To je najteža stvar na putu duhovnosti. Duhovno putovanje praktično znači BITI ONO ŠTO JESTE. Na kraju svega ćete upravo to i postati – vi sami, ono što jeste. Dakle, prva faza ovog putovanja je od velike važnosti. Kada je jednom pređete, postaje lakše. Ali, da biste to učinili, da biste se odvojili od svojih navika, ustaljenih šablona, stvari koje volite i ne volite, svega što je povezano sa tim šablonima, da biste izašli iz svega toga, potrebna je ogromna odlučnost – više od odlučnosti, disciplina. Treba da upamtite te dvije stvari. Disciplina je ključna. Ustajao sam u 2:30 svakog dana. Počinjao bih svoj dan u 3 ujutro, šta god da se dešavalo, bila kiša ili sunce, oblaci, svejedno, nije bilo važno. Ustajao sam u 2:30, istuširao se, i nikada ništa nisam počinjao prije nego što se istuširam, to je bio dio discipline. Zašto se prvo okupati? Voda vas osvježava istog trenutka i prosto uklanja težinu i TAMAS koji pokušava da vas savlada pri vašoj sadani, vašoj duhovnoj praksi. To je istog trena riješeno, voda ga odnosi sa sobom.

Dakle, uz pomoć vode, uz pomoć odlučnog uma, započinjete svoje putovanje. Započinjete putovanje znači počinjete sa svojom duhovnom praksom. To treba da bude vrlo dosljedno; sa nesalomivom odlučnošću. Sa odlučnošću takođe, iako nekad čak ni ne znate šta tražite. To je veliki problem. Zbog toga vas uobičajene, poznate stvari privlače nazad sebi. Pod tim mislim na stvari koje poznajete, ono što vam je poznato uvijek vas vuče nazad sebi. To je obično tako. Želimo da se vratimo nazad i onda skrenemo s puta. Zbog toga je vrijeme izolacije vrlo korisno. U ovom vremenu prinudne izolacije, ne možete nigdje da idete. U suprotnom biste imali mnogo opcija. Kada imate mnogo opcija, kada imate mnogo sredstava i putanja da dođete do ispunjenja, sve to su distrakcije. Dakle, neprijatelj vam je distrakcija, veliko D. Vaši saveznici su odlučnost i discipina – OD. Dakle, te dvije stvari su veoma važne. O i D – dva stuba. To će biti najvažnija stvar u fazi formiranja – vrijeme formiranja. Dakle, u fazi formiranja moramo zapamiti te dvije stvari – O i D, naši saveznici: ODLUČNOST i DISCIPLINA.
Distrakcije su kao sjenke iza vas. One su povezane sa navikama i šablonima.
Šabloni i navike su vaše zone komfora. Zona komfora je ono što vas vuče nazad.

Dosljednost je veoma važna u svakoj sadani, svakoj praksi.  Zato sveti spisi govore jedan put, jedan guru, jedna praksa. – Mohanđi

Znači, odaberite jednu vrstu sadane, jednu duhovnu vježbu. To je veoma važno. To može biti jedna mantra, jedna duhovna vježba, disciplina. Jedna disciplina znači jedan metod, kao i određeno vrijeme i stalan prostor. I to je veoma važno. Moramo stalno biti u istom prostoru jer um voli kada mijenjamo prostor. To predstavlja distrakciju. Nemojte mijenjati prostor, držite se istog mjesta jer će vjerovatno biti potrebni mjeseci i godine jer su šabloni vrlo snažni; ne potcenjujte ih. Oni se stalno vraćaju ili stalno pokušavaju da ponovo zauzmu svoju poziciju u vašem životu. Dakle, potrebno je da budete dosljedni, vrlo, vrlo dosljedni.

Uvijek imajte na umu kada odaberete jednu mantru , tu mantru treba da znate napamet. Ne treba da je čitate jer ako imate sliku, um će odlutati gledajući slike. Ako čitate knjigu, um će se zabaviti knjigom. Dakle, ne potcjenjujte svoj um. On vas zaista ometa. Izbjegavajte sve distrakcije, odmah se bacite u akciju, izbjegavajte misli. Kada ustanete ujutro, odmah krenite sa svojom rutinom. Treba da imate disciplinu i da ne odstupate od nje, jer ako to učinite, um će se umiješati. Znači, danas prvo perem zube, pa onda idem u toalet itd., nemojte mijenjati redoslijed tih stvari, nego pratite istu rutinu. To će vam pomoći jer će tako svesti stvari na određeno vrijeme; nećete prekoračiti vrijeme. Jedna veoma bitna stvar jeste da mantrate ili radite isključivo stvari koje su vam poznate. Ako ne znate neku mantru, ni ne pokušavajte da je mantrate dok je potpuno ne naučite. Govorim o jutarnjoj sadani, o praksi. Inače, možete da mantrate šta god želite u toku dana. Za vrijeme jutranje sadane, koristite samo mantru koju dobro znate.
Ako vam je guru dao mantru, ona je najbolji izbor jer guru zna šta je dobro za vaše stabilizovanje.

Dakle, mantrajte, mantrajte stalno i dosljedno i osjetite mantru. Na taj način
mantrate 90% u sebi, a 10% naglas. Znači da mantrate naglas da ne biste zaspali; mantrate u sebi da biste osjetili vibraciju. Spoljašnji svijet postoji, ali vi ne gledate ka spoljašnjem svijetu. Nakon što budete mantrali neko vrijeme, možete ući u to stanje. Ako radite pranajamu (vježbe disanja), povežite se sa svjetlošću uljane lampe. Ja sam ranije držao upaljenu lampu. Držite samo lampu, samo plamen. Gledajte u plamen neko vrijeme, povežite se sa plamenom i mantrajte u plamen, tako ćete mantrati unutra i okrenućete se ka unutra. To možete primjeniti na taj način. Toliko raznih duhovnih vježbi je već objašnjeno.

Koju god mantru da mantrate, budite u tome dosljedni. Ako je moguće 90% mantre treba ispjevavati glasom iznutra, a 10% spolja. – Mohanđi

Ne želim ponovo da govorim o tome jer sve to već postoji. Imamo meditacije i vježbe, krije . Ako ste pospani, dišite kroz jednu nozdrvu. Začepite jednu nozdrvu i dišite kroz drugu brojeći do 6 ili do 8; odaberite jedno, do 6 ili do 8. Zatim začepite tu nozdrvu i izdišite brojeći dvostruko (16 puta); odnosno ako ste se odlučili za 8, onda do 16, ako ste uzeli 6, onda 12. Onda dišite kroz istu nozdrvu, opet brojeći do 6 ili 8, i onda ispustite vazduh kroz drugu nozdrvu brojeći do dvostruko većeg broja. Ponovite to desetak puta i doći ćete sebi. Tada zapravo možete ponovo da počnete. Dakle, disciplina je veoma bitna i treba da budete vrlo dosljedni. Šta god
da se dešava u svijetu, kakvi god bili spoljašnji faktori, ne smijete napraviti pauzu.

Jedna od osnovnih vježbi u ovom svijetu distrakcija koju bi svi trebalo da
praktikujemo jeste prisustvo uma. Potrudite se da se ništa ne događa bez
prisustva vašeg uma. To je veoma dobra vježba. To bi trebalo da postane
svakodnevna praksa; kada ste budni, sve vrijeme. Čak i ako samo pomjerate ruku, neka vaš um bude prisutan. Ako govorite nešto, neka um bude tu. Ako jedete, neka um bude fokusiran na hranu, na ukus. Ako radite nešto, mislite nešto, govorite nešto, neka um bude prisutan. Nemojte ništa raditi bez prisustva uma. To je vrlo dobra vježba. Ako možete to dosljedno da radite, osjetićete veliku stabilnost. Nećete traćiti energiju, neće biti nikakvih pretjerivanja. Neće biti grešaka, neće biti razočaranja, i osjećaćete se veoma stabilno. Prisustvo uma je odlična vježba koja pomaže kod ostalih vježbi. Kada jednom počne disciplina (disciplina znači red vaših aktivnosti), recimo ustajete ujutro, u istom prostoru, praktikujete istu duhovnu vježbu, istu mantru, istu povezanost, sve te stvari treba da budu iste; to će zapravo dodatno pojačati osjećaj dosade i željećete neku promjenu, žudićete za promjenom. To je djelo uma, um želi raznovrsnost. Ali, šta je ono što vi želite? Da preskočite um i dosegnete stanje ostvarenosti. Dakle, um će pokušati da vas vrati u šablon dok vi odbijate da budete u tom šablonu praveći novi. To i jeste poenta ovdje; napraviti šablon znači ista mantra, ista praksa, dosljedno. Kad vam postane dosadno, vi nastavite dalje, i dalje, i dalje, bez promjene, i tada se konačno um rastvara. Potrebno je vrijeme, ali um će odustati.Onda faza formiranja prelazi u fazu stabilizacije. Kao što sam već objasnio, faza formiranja znači odlučnost i disciplinu; distrakcija je neprijatelj. Dosljednost je veoma važna. Uz doslednost, tu je i rutina, sve te stvari. Dakle, uvjerenje je izuzetno važno. Zamislite da se vaše uvjerenje u nešto ispostavi kao pogrešno. Nije važno. Jer vi niste vezani za taj objekat. Važan je vaš metod, vaše uvjerenje vam pomaže.

Ne osvrćite se na spoljašnje stvari, ljude, mjesta, misleći da vam oni pomažu; oni dopunjavaju, ali vi ste ti koji pomažete sami sebi. I konačno, stižete sami do sebe. Znači, ovo putovanje je do vas samih, put do vas samih. Vi ste i onaj koji vježba. Sve ste vi. U suštini, ovo je vaše sopstveno putovanje do vas samih u kom spoljašnji faktori nemaju suštinsku vrijednost. Dakle, nemojte kriviti spoljašnje faktore govoreći: „Nisam mogao to da uradim zbog tog i tog faktora.“ To nije istina. Niste to uradili jer vaša odlučnost nije bila dovoljno jaka. Kasnije, kada pređete u fazu stabilizacije ne morate sve to pratiti, a ponekad i ne možete da pratite tu rutinu jer sve vježbe potpuno nestanu, izbrišu se; nestaće jer ste dostigli stanje u kom ste vi stanje. To je nešto slično kao kad toliko učite za diplomu, i onda diplomirate, i ne morate ponovo sve to da učite, jer ste završili. Dakle, jednom kada dostignete stanje ostvarenosti, zapravo ne morate da se
vraćate ovim vježbama.

Zatim slijedi faza stabilizacije. Kada se završi ova faza, nalazite se na putu
stabilizovanja. Kako da znate da li se stabilizujete? Nivo distrakcije će biti manji, šta god da se dešava bićete mirni, smireni. Spoljašnje okruženje i sredina u kojoj se nalazite ne utiču na vas niti mogu da naruše vašu ravnotežu. To je vrijeme stabilizovanja. U tom periodu, ono što vam je potrebno jeste dosljedna praksa; morate da nastavite sa praksom. Ne prekidajte. U isto vrijeme, treba da praktikujete i svjedočenje koje znači da posmatrate sebe dok radite vježbe. To je faza stabilizovanja. Kada ste sami sebi svjedoci da sve to radite. Dakle, nema nekog bezličnog osjećanja. Vi niste to, ali u isto vrijeme vi to radite. Ne borite se sa umom u tom trenutku. To je gotovo. Taj dio je završen. Kada se nivo distrakcije smanjio i ništa vas više ne ometa, tada automatski shvatate da ste u fazi stabilizacije. Dakle, to je vrijeme ustaljivanja. Polako, polako postajete duboko ukorijenjeni. I što ste više ukorijenjeni, to dublje i dublje idete. Što dublje idete, to se više ukorjenjuje tišina. Dakle, što dublje idete, to se više zvukovi oko vas stišavaju. Kao da se iz grubog svijeta zvukova ili buke povlačite i odlazite u
svijet tišine. Neko vrijeme će buka i dalje biti prisutna. Odlučni ste da se nastanite u svijetu tišine i ponovo se povlačite. Nakon nekog vremena, kada se približite tišini, čućete buku u daljini; to neće čak biti ni blizu. A kada uđete u svijet tišine, tada svi zvukovi potpuno nestaju. Dakle, to je vaše putovanje. Stabilizacija zapravo znači da ste daleko od svake buke. I da biste se vratili u svu tu buku, morate da pređete sav taj isti put nazad, a teško da ćete to uraditi jer je ta faza završena. U početku ćete možda težiti da se vratite starim, „bučnim“ navikama („buku“ predstavljaju aktivnosti, i razne druge stvari).

Kada se nađete u stanju stabilizacije, treba da svjedočite sami sebe.
Posmatraćete sami sebe jer neće biti ničeg što bi vas ometalo. Nema distrakcija. Samo posmatrajte sebe. Osjetite sebe, i osjetite kako ulazite u svijet tišine. U vrijeme stabilizacije morate nastaviti sa aktivnošću. Ali u isto vrijeme, shvatićete da vi niste aktivnost, vi ste produkt svega toga, ali vi niste ništa od toga. To onda znači da se vaš nivo odvojenosti povećao. Aktivnosti vas ne vezuju, niti vas vezuju njihovi rezultati. Ništa vas ne vezuje. Vi ste zaista slobodni. U tom trenutku počinjete da osjećate istinsku slobodu. Nema zavisnosti od ljudi, mjesta, vremena, stvari, bilo kakvih navika ili šablona. To je samo po sebi sloboda; ogromna sloboda. Tada shvatate da je to istinska sloboda. To je ono za šta ste sposobni. Zbog čega to nikad nismo razumjeli? Nismo nikad ni pokušali. Nikad nismo ulagali u sebe, zbog toga to nismo ni doživjeli. Sada ulažete u sebe.

Budite ono što jeste. Ne pokušavajte da budete neko drugi. Onda ćete morati da stavite masku. Vi niste drugi ljudi. – Mohanđi 

Jedna od stvari koje će vas preplaviti jeste zahvalnost. Zahvalnost guruu, vodiču, onom ko vas vodi, onom ko vas je zapravo doveo do te tišine, osjećaćete ogromnu zahvalnost. To je tajna Guru Parampare, gdje je učenik prezahvalan svom guruu, ali ta zahvalnost se nekad ne vidi u ovom svijetu, svijetu buke, jer ta zahvalnost tada dolazi iz uma. Um ne može ništa da zadrži. Um nikad ništa na zadržava. To postoji u umu neko vrijeme, a onda ga um izbacuje. Ponekad ga usvoji, ponekad ga izbaci. Dakle, um nikad nije dosljedan. Nikada nećemo razumjeti zahvalnost u kontekstu uma, dok se ne povučemo u tišinu. Tada ćemo znati da smo dostigli tu poziciju, to mjesto, zahvaljujući milosti gurua; tada ćemo biti prepuni zahvalnosti, što otvara vrata za još više milosti. U posljednjem dijelu gdje gotovo potpuno ulazite u tišinu, preplavljuje vas milost jer ste preplavljeni istinskom zahvalnošću. Istinska zahvalnost ne potiče iz uma. Zahvalni ste jer shvatate da je guru taj koji je to omogućio. Zato „sloka“, izreka, kaže da ako se Guru i Bog pojave zajedno, kome ćete se pokloniti? Odgovor je Guruu, jer mi je on pokazao Boga.

To se događa i vi ulazite u svijet tišine i stabilni ste. To znači da ste se ukorijenili sami u sebi i da spoljašnji svijet više nije vaš. Možete izaći u spoljašnji svijet, možete imati interakciju sa spoljašnjim svijetom, možete biti šta god želite u spoljašnjem svijetu, to nije nikakav problem. Ali, vi niste spoljašnji svijet. Vi ne pripadate tamo. Sada u spoljašnji svijet dolazite kao tišina. Ranije ste u spoljašnji svijet dolazili kao zvuk, još jedan zvuk, ali sada ulazite u svijet zvukova kao tišina. Razlika je ogromna. Kada ulazite u svijet zvukova kao još jedan zvuk tada ste beznačajni. Ali, kada ulazite u svijet zvukova kao tišina, postajete veoma značajni. To je veoma nezgodno vrijeme jer se razlikujete. To znači da vas ljudi gledaju kroz svoje oči na različite načine, onako kakvi su oni. Neki vas gledaju kao vanzemaljca, kao – kakva je ovo životinja?!

Neki će vas posmatrati kao izazov. Neki vas uopšte neće ni razumjeti i ignorisaće vas. I to je u redu. Ali svi će vas vidjeti onakvima kakvi su oni i to će za vas biti zbunjujuće. Šta je najbolje uraditi? Dopustite da se sve dogodi. Pustite da se sve dogodi. Niste zabrinuti. Pustite da se sve dogodi. Neko vas voli, neko vas mrzi, neko vas kritikuje, neko vas hvali, nije važno. To je sve u redu. Sve je u redu. Ništa od toga vas ne vezuje jer ste duboko ukorijenjeni unutra. Svijet buke više ne može da vas uzdrma. Kada ne može, to znači da živite ostvarenje, onda se nalazite u stanju ostvarenosti (stanje ostvarenosti znači stanje tišine). Živjeti ostvarenje znači samo bivstvovati. Ne postoji ništa drugo, nema nikakvog djelanja u tome. Čak i ako postoji neko djelanje, ono je samo u neku svrhu, odnosnu u svrhu vašeg
postojanja. Dokle god postojite, treba da ispunite neku svrhu i zbog toga ćete je ispuniti, ali na koji način? Na onaj način koji je potreban! To zavisi od slučaja do slučaja, od situacije do situacije. To nije unaprijed isplanirano, način ispunjavanja i sama svrha, jer se sve odvija u svijetu buke. Dakle, u svijetu tišine ne treba ništa da radite, samo da postojite.

Najveće dostignuće koje možemo dostići u životu je tišina uma. – Mohanđi

Znači, u tom načinu funkcionisanja, kada samo BIVSTVUJETE, kada vam neko dođe i vi vidite zašto je došlo do tog povezivanja, tog odnosa ili tog susreta i prosto date ono što treba da date. Ali, nećete biti zabrinuti: „O, da li ću ja moći to da ispunim?“ zato što „ja“ ne postoji; zašto je ta osoba došla kod mene, ne postoji „zašto“. Dakle, ne postoji „zašto“ i ne postoji „ja“. Vrlo je jednostavno. Dajete ono što imate. I to je ono što se očekuje. Nema nikakvog pretvaranja. Ne postoji ništa što je unaprijed isplanirano. Ne postoji ništa što se treba dokazati. To je svijet. Dakle, treće stanje – stanje ostvarenosti, tada vam nije potrebno nikakvo vođstvo jer automatski radite ono što je potrebno, ono što treba da se uradi.

To su tri faze. Prva je faza formiranja gdje vam je potrebno mnogo iscipline i odlučnosti; potrebno je izbjegavati distrakcije. Zatim dolazi svijet stabilnosti – stabilan svijet u kom svjedočite svemu; potrebno vam je više svjedočenja, aktivnost plus svjedočenje. Zatim stižete do faze ostvarenosti što znači da ste ostvareni. U tom stanju, sve što treba da radite je da budete ono što jeste. Dakle, bivstvovanje je krajnji cilj. Biti ono što jeste. I to je putovanje.

Svih 7,5 milijardi ljudi na Zemlji ima potencijal da to dostigne. A onaj ko je
sposoban za MANANU se naziva Manav. To znači da je čovjek onaj koji je
sposoban za kontemplaciju. Manana je povezana sa rečju manav koja dolazi iz sanskrita, kao i sa engleskom rečju man – čovjek. Sve je to povezano sa
Mananom, što znači neko ko je sposoban da kontemplira, prodre, razumije, usvoji i iskusi sebe. Ne radi se o doživljavanju spoljašnjeg svijeta. To je lako jer su vam za to potrebni samo čula i um. To nije ništa; to je samo obična stvar. Ali, doživjeti sebe, to je sposobnost koju imamo; to je nešto što možemo da iskusimo za života. I to je nešto što moramo postići za života jer je to prava stvar. Svijet buke, svijet materije, svijet zvukova i boja, svi ti svijetovi nam izmiču. Dostupni su nam samo dok smo budni. Znači da nam nisu dostupni sve vrijeme. Kada spavate, nisu vam dostupni, a mi upravo govorimo o svijetu koji vam je dostupan sve vrijeme; isti svijet, ista svjetlost, ista sloboda, sve vrijeme. Taj svijet je vrijedan truda. Upravo to je najviši oblik ljudskog iskustva.

To nazivamo samorealizacijom, možemo to nazvati božanskom realizacijom. Nije važno kako ga zovemo, ali u svijetu gde bivate ono što jeste, doživljavate sami sebe sve vrijeme. Bez obzira da li ste budni, da li spavate, ili sanjate, nije važno, vi doživljavate sebe. I taj svijet je vrlo, vrlo moćan. Iz tog svijeta zapravo doživljavate Tvorca. Kada počnete da doživljavate Tvorca iznutra, sve vrijeme ćete doživljavati da ste Tvorac. Tada nećete doživjeti razdvojenost ni od čega na Zemlji, jer su Tvorac i Kreacija jedno te isto. Sve stvari koje vidite oko sebe su kreacije. Sva materija, sve pokretne i nepokretne stvari, sve stvari su kreacije. U svakoj kreaciji postoji element Tvorca, i mi počinjemo da svjedočimo tog Tvorca i
u nama i van nas. Tada ne može biti nikakve razdvojenosti. Nema razdvojenosti i ne postoji „ja“ i „moje“. Nema posjedovanja. Nema posesivnosti, nema potrebe da se bilo šta kontroliše. Nema šta da se kontroliše. Dakle, kada jednom razumijete um Tvorca, postajete Tvorac. Vi i Tvorac ste jedno. I tada dolazi rastvaranje. To je stanje rastvaranja. Jednom kada se ta svjesnost ustali, tada se rastvarate, tada ne postoji „ja“ i to je prelijepo, savršeno stanje. Stanje bivanja Tvorca, kreacija postaje Tvorac. Plesač postaje ples, i nema razdvajanja, tada nema nikakve podjele. Kada pjevač i pjesma postanu jedno te isto, potpuno ste se istopili. Postali ste jedno sa čitavom kreacijom.

Ne uzimajte život zdravo za gotovo. Dobro ga iskoristite. Dobro iskoristiti život znači dostići najveću moguću tišinu koju možete dostići u ovom životu. – Mohanđi 

Dakle, prelazak iz svijeta buke u svijet tišine je dug put koji zahtjeva dosljednost. Vrijedi truda. Svi majstori iznova i iznova ponavljaju istu stvar. Mnogi od njih su to vidjeli. Mnogi su svjedočili tome. Mnogi su postali to. I oni koji su postali to nikada se nisu vratili u svijet buke. Oni koji su tome svjedočili i pokušavali opet i opet, i dalje pokušavaju da se vrate u stanje mira; stalnog mira sve vrijeme. Mnogi od njih su uspjeli. Ali, oni koji imaju znanje i koji podučavaju, oni su i dalje u svijetu buke. Dakle, razlika uvijek postoji. Oni su naučili mnogo stvari; knjige, materije, naučili su toliko različitih stvari, i oni razumiju. Razumjeti i doživjeti su dvije različite stvari. Razumijete kako da napravite ukusno jelo. Ali, da biste znali kakvog će ukusa biti, morate da ga pojedete. Kada ga jednom probate, možda nećete moći da objasnite kakvo je jer to nije moguće objasniti. Neke stvari se ne
mogu objasniti. Morate da ih doživite i da samo pustite da se to iskustvo slegne u vama, vi postajete to iskustvo. Ali, to ne možete objasniti. Ono što može da se objasni, to su zvuci i izražaji.

Dakle, mnogi ljudi koji su dostigli tišinu nikada ne govore, zato što nema šta da se kaže. Pričanje je veoma naporno jer je svijet buke veoma grub kada
dostignete određeni nivo suptilnosti. To je slično kao da nemate tijelo, kako ćete komunicirati, kako ćete raditi bilo šta? Kako ćete dotaći nešto? Kako ćete osjećati? Kako ćete iskusiti svijet kao tijelo? Znači, to je nešto tako. Zamislite da je vaš nivo suptilnosti visok. Kada ste potpuno suptilni i vaše tijelo je samo dodatak sistemu, vi zapravo ne osjećate svoje tijelo. U tom načinu funkcionisanja, kada druga osoba dođe da priča sa vama, vi postajete ta osoba. Izrazićete nivo opipljivosti onoliko koliko vam je potrebno da komunicirate sa tom osobom. Ako vam dođe neka vrlo suptilna osoba, vi ćete se pretvoriti u tu suptilnost jer ste fleksibilni. Niste ograničeni svijetom buke. Svijet tišine predstavlja ogromnu fleksibilinost. Ne morate da razmišljate: „O, ovaj čovjek dolazi, šta sad da mu odgovorim?“ Nema šta da se misli. Stavljeni ste u neku poziciju, riječi teku kroz vas po potrebi, prema zahtjevima te osobe ili društva ili okoline ili vremena. To se samo odvija, vi ne morate zapravo ništa da radite.

Mislim da sam objasnio tri glavna aspekta na putu buđenja i to treba usvojiti. Treba da slušate ili čitate ovo i osjetite riječi. Ne samo da slušate ili čitate ove riječi, već da ih zaista osjetite. Tako ćete razumjeti formiranje, koliko je formiranje bitno. To je najvažnija faza, jer tada uništavate sve šablone. To nije lako, to nije nimalo lako. Ne potcenjujte taj period. Ne potcenjujte šablone. Ne potcenjujte navike, sklonosti i tendencije, vaše želje. Ne potcenjujte ih. Veoma su moćne. Mogu vas bukvalno okrenuti oko vaše ose, mogu vas bukvalno zarobiti.

Mi obično nismo robovi, ali te stvari nas čine robovima, zavisnima od spoljašnjeg svijeta. Ponašamo se kao robovi, bespomoćni. Ne moramo da budemo bespomoćni. Ne moramo to da budemo. Treba da znamo da smo mi dubina tišine. Mi smo moćni, veoma moćni. Veoma, veoma moćni. Kada budete mogli da iskusite tu moć, znaćete. U suprotnom je to samo ideja ili teorija. Ne biste ni znali. Kada to doživite, kada se ukorijenite u svijetu tišine, duboko u svijetu tišine, tada postajete Bogočovjek. Tada ste jedno sa Bogom, jedno sa Tvorcem. Vi ste Bogočovjek. Do tada ne razumijete Bogočoveka. Ko je Bogočovjek? Izgleda kao čovjek, ljudsko biće. Kako može biti Bog? Njegovo stanje jeste ono što ga čini Bogom. Njegovo stanje ga čini bogolikim. Bog nije jedna jedinica. Bog je sveprisutan. Bog je univerzalan i Bog nema granice. Kada neka osoba izgubi granice, postaje univerzalna. Postaje Bogočovjek. Dakle, Bogočovjek postoji!

Komentariši