Kad god se sistem isključi, to utiče na svaki nivo. Prije svega, ekonomski i istovremeno, psihološki. To nije samo fizičko oboljenje. Fizičko je na jednoj strani. Ali, šta se dešava sa psihološkom stranom, kada se stvari negiraju?
Ponekad, kada se ljudi suoče sa siromaštvom, ustrepere, drhte. Ne mogu to da podnesu; čak i potencijalno siromaštvo; to možda nije ni siromaštvo. Ako ljudi kažu: “Hej, vidi, hrana neće biti dostupna nakon 10 dana”, ljudi će poludjeti. Čak i ako ta stvar nije istina, ljudi će poludjeti.
Mi imamo snažan instinkt za opstanak, kao i svaka druga vrsta. Pored toga, mi bismo željeli da preživimo zadržavajući sve svoje navike, sve što volimo i ne volimo, sve naše uobičajene obrasce. Ovo je ljudski život, ali za životinje, sve dok dobijaju hranu, to je u redu. Ako hrana ne stiže, one će gladovati, biće mirne. Ali, mi to ne možemo da tolerišemo. Mi smo napredna vrsta. Naizgled, mi smo mnogo više evoluirali. Tako da bismo željeli da sve te stvari imamo pod kontrolom. Međutim, to nije uvijek slučaj, posebno sada sa ovom Korona virus situacijom. Većina fabrika je zatvorena. Banke rade samo osnovne stvari. Čitava ekonomija se pomjerila. Vjerujem da ekonomija više nikada neće biti ista. To osjećam.
Ljudi ovaj put moraju sve ponovo da izmisle. Ljudi moraju ponovo da razmisle i revidiraju, izmisle čitav život. I ovo je vrijeme za to. Ovog puta moramo shvatiti i takođe prihvatiti stvarnost i prilagođavati se tome. I sad, hoće li neko ovdje dominirati? To je moguće zato što u svakoj situaciji možete vidjeti predatora ili predatorski aspekt; čak i u nadmetanju, u korporativnom poslovanju, definitivno postoje predatorske aktivnosti. A da li će neko biti žrtva? Biće žrtava. Još uvijek imamo žrtvovanje. Mnogi od nas nemaju izbora. Mislimo da imamo izbora, ali uvijek je isto vino u različitim bocama. Nas veže brza hrana, sistem brze hrane. Vezani smo različitim aspektima života.
Da li će postojati neka vrsta ropstva? Moguće, kao što to već doživljavamo. Hoće li biti predatora? Da, moguće je, jer već imamo predatore. Mislim da mnoge vlade i dalje kontrolišu proizvođači ratnih mašina, proizvođači lijekova, prehrambena industrija, itd. Prehrambena industrija odlučuje o ukusu generacije. Prehrambena industrija veže ljude solju i šećerom; mliiečna industrija, mesna industrija, veliko nasilje, ogromna kontrola. Sve je to prisutno. Pa kako znamo da će biti drugačije? Možda neće biti drugačije. A razlika se može dogoditi pod uticajem promjene kupovne moći. Ljudi će se opredjeljivati za trajne stvari, jer ne žele to stalno mijenjati. Ako kupovna moć nije promijenjena, oni će i dalje kupovati stvari prema potrebi i bacati predmete (jednokratni predmeti). Ali, ako postoji ograničenje u protoku prihoda, ljudi će tražiti trajnije stvari, što znači manje iskorišćavanje Zemlje. Više upotrebe i bacanja, više jednokratnih predmeta, znači veću eksploataciju Zemlje. Nadam se da ću vidjeti manje iskorišćavanja resursa Zemlje.
Dakle, svi ti faktori su mogući, ali čvrsto vjerujem da ekonomija više nikada neće biti ista. Ljudi će morati da razmisle dva puta i dosta ljudi može izgubiti posao. Mnogi ljudi će se možda snaći ili će morati da se prilagode da bi nastavili sa radom. Mnoge proizvodne jedinice moraće se ponovo pokrenuti. Mnoge zemlje će morati ponovo da pokrenu, ponovo da izume, inoviraju ili ponovo pokrenu cio svoj proces. Ponekad će zemlje poput Kine i ogromni proizvođači možda morati da se prilagode svjetskoj ekonomiji, ili će učiniti da se svjetska ekonomija prilagodi njihovom sistemu ili njihovom planu i obrascu. Sve je ovo moguće. Moramo da sačekamo i vidimo.
Ne zanimaju me predviđanja, ali logično je, upravo sam rekao sve što je moguće. Definitivno će to biti novi svijet; uzmite zdravo za gotovo. Biće to novi svijet. Mora biti. Ljudi mogu da pokušaju da idu svojim starim putevima, ali to možda neće biti lako, jer imamo isključenje skoro mjesec dana i da bismo sve ponovo pokrenuli, biće potrebno vremena, bar cijela ova godina. Od sljedeće godine, vjerovatno, ako se vratimo na svoje stare obrasce, vidjećemo.
Ali, ako se zaista vratimo svojim starim obrascima i započnemo da živimo u
nesvjesnom postojanju, priroda će udariti jako, snažnije nego sada. Tada nas ne bi zanimalo da li je to intervencija ljudi ili intervencija prirode. To je u osnovi mali, nevidljivi virus koji stvara paniku u najinteligentnijoj zajednici, vrsti na Zemlji. Malo, nevidljivo biće doslovno postavlja jednu vrstu na koljena; čitave nacije na koljenima. Totalno gašenje.
Dakle, ovo je veoma važno za razumijevanje. Moramo da obnovimo, moramo da ponovo izmislimo sebe, svoj život. Moramo da organizujemo cijelu ovu stvar. To je važno. Takođe, naš sistem komunikacija sada mora da se promijeni. Moramo da koristimo internet, telefone i druge kanale komunikacije više od fizičkog kontakta. Dakle, sljedeća generacija bi mogla biti uglavnom u nefizičkom kontaktu, jer su ljudi sada navikli na to. Ljudi znaju da ne morate zaista da se srećete, vjerovatno ćemo se naviknuti na to i reći ćemo: „Oh, mogu li da dođem da te upoznam?“ ili „Stvarno želiš doći? Pričajmo telefonom.” Moguće, takav život je moguć. Ili: „Mogu li da vam pokažem prezentaciju?“ „U redu, pošalji na imejl.“ To se dešavalo i ranije. Sada će biti naglašenije. Zašto morate putovati? Jer tada, na taj način, ako pogledamo u tom slučaju, opet će nivo zagađenja biti manji. Emisije zagađujućih materija će biti manje. Ali, to je izuzetno zahtjevno. Samo se
nadam da će se desiti na taj način.