Moja svrha je da podignem svjesnost ako mogu, ako su ljudi spremni da prihvate i dosljedno se povežu.
Vjerujem da je naša najveća ili najvažnija vrijednost, odnosno vrijednost
ljudskog života, u onome što dajemo ovom svijetu, a ne u onome što uzimamo od svijeta. Moje je čvrsto uvjerenje da je naša čista vrijednost uvijek onolika koliko dajemo ovome svijetu, a ne onolika koliko uzimamo od njega.
Drugo – efektivne godine. Efektivne godine su vrijeme kada živite za svijet, a ne za sebe. U djetinjstvu, u mladosti smo učili; učimo vještine, pokušavamo da se pozicioniramo u svijetu, da dobijemo posao, zaradimo nešto novca, platimo račune, i slično. To je sve zbog nas samih; sve za pojedinca – to nije efektivan život. Efektivan život je vrijeme u kome počinjemo da vraćamo Zemlji; nesebično, bezuslovno i dosljedno. Tako su efektivne godine one koje čovjeka zapravo čine stvarnom ličnošću. To je moje čvrsto uvjerenje.
Hodao sam ovom Zemljom manje više sam, od svoje mladosti ili vjerovatno čak i prije. Moja zavisnost od ljudi i materijalnog je bila vrlo ograničena. Čak i sada osjećam da nisam vezan za ljude, vrijeme, prostor, materijalno; možda vrlo blago, ali ne suštinski, nisam vezan na jak i čvrst način.
Ovo pitanje se vrzmalo u mojoj glavi: što bi trebalo da radim u svijetu? U jednom periodu sam provodio puno vremena pokušavajući da prodrem u svijet buke. Živio sam u svijetu buke kao i svi drugi. Svijet buke znači svijet komunikacije, svijet zvukova – svijet buke. Neprekidno sam provodio dosta vremena u ranim jutarnjim časovima, od tri do osam ujutru, pokušavajući da uđem dublje u izvor ove buke, što je bila tišina. I nekako sam je dotakao.
Onog trenutka kad sam dodirnuo tišinu, ovaj svijet zvukova je bio izvan mene. Nisam bio kao suvi list na vetru, nošen svijetom buke. Bio sam stabilan, jer svaki zvuk izlazi iz tišine, i svaki zvuk se vraća u tišinu. Tišina je manje više kao miran, dubok okean i mogao sam to da okusim ili dodirnem, mogao sam tamo da se stabilizujem. Za to je trebalo oko šest do sedam godina; dugo vremena je trebalo.
U trenutku kad sam počeo sve više i više da se stabilizujem i da dublje ulazim u svijet tišine, svaki zvuk je bio izvan mene; unutra je vladala tišina. Unutrašnji svijet je stvaran svijet. Spoljni svijet je relativan svijet. Kad se probudite, imate spoljni svijet; kad spavate, nemate taj spoljni svijet. Dakle, to je relativan svijet. Ali, unutrašnji svijet je uvijek tu; kad spavamo, kad smo budni, kad sanjamo. Uvijek je tu. Taj svijet je uspostavljen u tišini. Ovo sad objašnjavam kako biste razumjeli odakle dolazim.
Tako sam proveo dosta vremena asimilujući ovo blago koje sam primio; koje je došlo. Ono što se događa u takvom postojanju je da vam od spoljnog svijeta ne treba ništa. Sve je u redu. Sve je kako treba, sve je u redu. Zapravo, nemate nikakvih potreba, ili, nema vezanosti za spoljni svet, za materijalno, mjesta, ljude, imovinu; i nikad nisam imao neku zavisnost na taj način, nešto bez čega ne bih mogao da živim. To je bilo moje stanje i tako sam nastavio u tom smjeru. Tada su viša svijest i majstori od mene zatražili da odem natrag u svijet buke i tamo govorim o svom iskustvu. To sam doživio kao veliko uznemiravanje ili nasilje. Jednom kad ste u potpunosti ustaljeni u svijetu tišine, velika je trauma vratiti se u svijet buke. Nemoguće je. Nema šanse, ne mogu da se vratim u svijet buke. Svijet buke znači svijet razlika. Njega čine usponi i padovi – dualnosti; sve dualnosti života se odigravaju u svijetu buke, izvan vas.
Već ste sve to prošli i ne želite više da imate veze s tim. Doslovno ste provodili vrijeme kopajući sve dublje i dublje i pronašli ste izvor – srž, i tu ste se smjestili, srećni ste. I iz tog načina funkcionisanja, od vas se traži da se ponovo vratite, a to traže mudraci, majstori, Guru Mandala, da se vratite u svijet buke. Rekao sam da ne mogu to da učinim. Rekli su mi da moram, inače bih mogao ponovo da se rodim, jer sam iskoristio ovu ravan kako bih dobio ono što sam želio. Sada kada si to dobio, rekli su, vrijeme je da vratiš dug. Tako sam ponovo doveden u svijet buke, ali ovaj put kao Mohanđi – ličnost, osoba; prepoznatljiva ličnost, tako bih to nazvao.
Prema tome, vratio sam se u svijet buke kao tišina, a ne kao još jedna buka. Na početku, u ranijem životu, postojao sam u svijetu buke kao još jedna buka, sada sam se vratio u svijet buke kao tišina. To je vjerovatno ono što ljude privlači k meni. Ta dubina tišine je ono što neki mogu da dodirnu i da osjete i dožive; tako ja to vidim. To bi mogao da bude razlog zašto su ljudi željeli da me upoznaju, a ostalo je istorija. Misija se proširila, na razna mjesta, raznovrsne aktivnosti, različiti ljudi su počeli da se povezuju. Svi su se povezivali sa mnom na temelju jedne ključne tačke: svoje želje da dostignu isto stanje ili mjesto u sebi; svoje želje da dožive neospornu tišinu, tišinu koja se ne može narušiti, stabilnu tišinu.
Dakle, šta možete dati? Najviše što možete dati je da date sebe. Dao sam sebe ovom svijetu. Kada daš sebe, vrlo si ranjiv jer si u svijetu buke kao tišina; kao riba van vode. Nije lako.
Siguran sam da je nekima od vas poznato to stanje. Ljudi vas doživljavaju
onakvima kakvi su oni i osuđuju vas prema onome kakvi su oni. Kritikuju vas, nekada blate vašu ličnost, ponekad vas vole, ponekad žele da vas posjeduju, da vas posjeduju na način koji njih karakteriše. I ništa ne možete da učinite jer ste ovdje kako biste davali. Dajete svakome prema njegovim mogućnostima, koliko mogu da prime. Nema izbora. Nema ništa drugo da se radi. Ne žalim se; nikada se nisam žalio. Nikada nisam tražio usluge od majstora. Nikada ništa nisam tražio od majstora. Samo sam slušao naredbe jer ne možeš ništa da tražiš; kad imaš sve, jedno si sa svime. Šta bih mogao da tražim?
U tom načinu funkcionisanja, ličnost se prihvata kao što su se prihvatale u svijetu i druge ličnosti kojih se sjećamo. Isto tako, Mohanđi je prihvaćen u svijetu do nekog nivoa; prihvatanje, odbijanje, sve te stvari – neće te svi prihvatiti, nekima ćeš se svidjeti, nekima ne. U ovom svijetu postoji mesto i uloga za svakoga; sve vrste, svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. I Mohanđi ima svoje mjesto i ulogu.
Neki ljudi su pronašli istinu u meni i došli su k meni i rekli su: “Želimo da budemo sa tobom. Želimo da ostanemo s tobom.” Nikada nikoga nisam pozvao. Nikada ni od koga nisam tražio da dođe, ali kada dođu, prihvatim ih. Prihvatim ih kako su poslati, i nikada nisam dovodio u pitanje njihovu dostojnost; nikada nikoga nisam odbio. Nikada ni od koga nisam tražio da ode. Nikada nisam ništa tražio ni od koga, nikakve usluge ni od koga. Tu jasnoću sam već imao. Nema zbrke, nema krivog shvatanja, i šta ću onda dati ili koji je moj stil? ONO ŠTO JA JESAM, to je to. Ne mogu da budem neko drugi. I nema potrebe za tim, niti možete da budete neko drugi, vi ste vi. Jedinstveni ste takvi kakvi jeste, ja sam jedinstven takav kakav jesam. I u skladu s tim dajem ono što jesam.
To ljudi mogu da prihvate ili odbace, ne znamo šta će biti. Ne možemo ništa da kažemo, jer ljudi su ljudi, takvi kakvi jesu. Prihvatiće samo ako mogu da prihvate; odbaciće ako ne žele da prihvate. Tako je. Zatim, rast; sve što se desilo – razne zemlje, brojni ljudi su počeli da se povezuju sa mnom iz brojnih razloga. Sve je počelo da se odvija, cijela predstava, bez moje kontrole. Ja nikad nisam pisao scenario, nisam ni režirao. Samo sam igrao svoju ulogu. Istovremeno, nastavio sam da igram svoje druge uloge: ulogu sina svojim roditeljima, ulogu oca svojoj ćerki, ulogu muža svojoj ženi, razne uloge u drugim odnosima, prema onome kako su me ljudi gledali. Nikad nisam ograničavao nijednu ulogu, jer nije na meni da to ograničavam. Ljudi se sa mnom povezuju onako kakvi su oni, kako sam već
rekao, a ja samo uzvraćam. Ne govorim ljudima: „Hej, ne radi to.“ Ne govorim ljudima: „Ne, ne mogu to da učinim“. Kad god postoji otpor prema nečemu ili odbijanje nečega, upravo to produbljujemo. Ne želim ništa da odgađam, puštam da se sve dogodi. Dobro, loše, užasno, sve stvari koje treba da se dogode, dogodiće se. To je razlog zašto nemam otpor. Nikad nisam stvarao nikakvu maniju oko svoje ličnosti, ali ljudima treba neka ličnost s kojom će se povezati, treba im objekat, okvir, forma, metoda, neka poznata praksa s kojom bi mogli da se povežu. To je potrebno, jer s čime će se inače povezati? Ako nema Mohanđija, kako će se povezati s njim? Da mene nema, ne bi bilo Mohanđija s kojim bi mogli da se povežu. Zato sam stvoren i poslan sam za tu svrhu. Ja nikad nisam ni pitao zašto sam tu.
Ali, kad sam već tu, radim svoj posao, ono što treba da radim. Koje su dimenzijetoga, nikad ne govorim, ljudi to sami iskuse. Neka ljudi iskuse, neka oni govore. Neka oni pišu o tome. To je njihova stvar, ne moja. Uvijek govorim ljudima – budite iskreni u vezi sa svojim iskustvima. Pišite o njima samo ako vjerujete u njih. Morate da imate povjerenje u svoja iskustva i da vjerujete u njih, tada možete da pišete o njima. Tada je to autentično. Ako se pretvarate ili halucinirate o njima, to neće proći, jer ljudi nisu glupi. Ljudi razumiju, inteligentni su. Vjerujem da su svi ljudi inteligentni. Ne možete nikoga da prevarite. Ne možete zapravo da stalno dajete ljudima laž i da mislite: „O, sad sam sve prevario“, to se nikad ne događa. Neko vrijeme možda možete da varate ljude, ali za to ćete morati da platite cijenu. Nikad nisam htio da imam ništa s tim. Kad nekoga zavaravate, povrijedite, zbunite, kad nekoga blatite, plaća se velika cijena. Možda će to trajati životima. Kad nekoga ogovarate, izdate,cijena koju morate da platite je nevjerovatna. Vjerujte mi. Ja ne želim da imam ništa s tim. Nikad nisam nikoga izdao, nikoga blatio, nikoga ogovarao. Samo dajem ono što mogu. Kad su o meni ružno govorili ili me osuđivali, samo sam ćutao, jer oni su ti koji plaćaju cijenu. Što ja imam s tim? Ako oni žele da plate cijenu, ogromnu cijenu za kritikovanje mene, to je njihov posao; oni su odlučili da plate taj dug – i možda će im trebati životi da ga otplate.
Dakle, nikad nisam ovdje stvarao nikakav kult ličnosti. Ali, vama treba neko lice s kojim možete da razgovarate. Treba vam neko s kim možete da se
poistovjetite. Treba vam slika koju možete da prepoznate i povežete se s njom. To je važno, i ta slika treba da bude statična. Ja nikad nisam stvarao jedinstvenu sliku sebe. Uvijek sam bio slobodan u svom životu. Krećem se ovakav kakav jesam, samo se krećem onako kakav sam. Hodao sam odjeven u različitu odeću. Sve svoje radim autentično, bez napora. Samo hodam ovom Zemljom. Ljudska mišljenja, njihovi koncepti, oni samo sjede u ljudskim glavama, ja nemam kontrolu nad njima. Nikad ni neću da ih kontrolišem. Jer, ako oni čine dobro u svijetu, biće nagrađeni. Ako se odnose loše prema svijetu, platiće cijenu. Vrlo je jednostavno. Ako činite dobre stvari u svijetu, dobronamjerni ste, saosjećajni, ljubazni, primićete puno nagrada u obliku energije i milosti koja će teći ka vama. Istovremeno, ako kritikujete ljude, sudite im, blatite, ogovarate ih – možda ih ni ne poznajete, ali im sudite iz svojih predrasuda, koncepata, tada plaćate cijenu. Plaćate veliku cijenu za to. Ponekad se to prenosi na život vaše djece. Ponekad
se to prenosi na vaše pretke ili čitava zajednica podnosi taj ogroman dug koji ste stvorili. I to je moguće. Kad nekome činimo zlo, plaćamo veliku cijenu za tu povredu. Kad ubijemo, velika je cijena koju moramo da platimo.
Zato sam vrlo jasan, želim i vama da pružim jasnoću jer ovo pitanje se stalno ponavlja. Šta nastojim da stvorim u svijetu? Odgovor je vrlo jednostavan, NIŠTA. Šta će se dogoditi? Ne znam. Kako će se stvari odvijati, kako će se razvijati, takođe ne znam, nikad nemam plan. Ne postoji program. Svih ovih deset godina koliko djelujem u javnom životu, od 2012. godine, osam i više godina, nisam imao napisan scenario. Sve se dogodilo. Nikad nisam zvao ljude da mi dođu, niti sam im govorio da odu od mene. Volio sam sve koji su došli, nastojao sam da svima pomognem, prema svojim kapacitetima dao sam sve što sam mogao da dam i trudio sam se da niko ne ode praznih ruku. Davao sam sve što sam mogao, ali kao i vi, ja takođe imam svoje kapacitete. Dao sam sve što sam mogao ali neki ljudi su bili razočarani jer su imali previsoka očekivanja. Kako ja mogu to da riješim? Neki ljudi su bili vrlo, vrlo srećni i podijelili su svoja iskustva o tome. Opisali su kako su dobili šta su htjeli i izrazili su svoju zahvalnost. Zahvalan sam na njihovim potvrdama i ljubavi. Takav je život. Mislim da su i oni koji su me kritikovali, osuđivali, ogovarali, htjeli takvo iskustvo od mene. I oni su dobili šta su htjeli i zadovoljni su, onda sam i ja zadovoljan. Na taj način ništa ne utiče na mene. Naravno, ima tu i neprijatnosti. Kad neko govori loše o vama, osjećate neprijatnost. Ali, ništa nije stalno, isti ljudi nakon nekog vremena mogu da pričaju dobro o vama. Ništa u životu nije stalno.
Vrlo sam jasan u vezi s tim pitanjima. Ne postoji kult moje ličnosti. Ne postoji kult, ne postoji sekta, ništa slično tome. Šta bih sa svim tim? U ovom svijetu postojim kao osoba koja je dobila zadatak da obavi određen posao, da širim toplinu, ljubav, saosjećanje, ljubaznost, bezuslovnu ljubav, nesebičnost, oslobođenje, ili da donesem ljudima ideju oslobođenja. Koliko ljudi će se zaista osloboditi? To nije moj posao, to ne znam.
Donosim ljudima ideju o oslobođenju. Neki će možda uspjeti u tome, oni koji su dosljedni i nikad ne posustaju u svojoj povezanosti. Uvijek ostaju fokusirani. Postojani su i vjerovatno će dostići oslobođenje jer će se uskladiti sa stanjem u kome se nalazim. Ali, ni ovdje nema garancije. Sve zavisi od ljudi. Koliko njih će ostati uz mene u potpunoj povezanosti, to ne znam. Nikad ne pitam. “Hoćete li ostati sa mnom?”, nikad ne postavljam to pitanje. Čak im otvoreno govorim da mogu da odu ako žele. Govorim to ljudima. Dobili ste šta ste htjeli. Ako želite, sad možete da idete. Nikad ne tražim od ljudi da odu, nikada to nisam tražio, niti ću. Takav sam.
Mislim da sam iz šire perspektive objasnio ko je Mohanđi u ovom svijetu, šta radim ovdje i koja je moja svrha. Moja svrha je da podignem svjesnost ako mogu, ako su ljudi spremni da prihvate i dosljedno se povežu. Mora da postoji dosljednost, ništa se ne događa bez istrajnosti i dosljednosti. U suprotnom slučaju, proces liči na lonac s puno rupa. Možete da sipate vodu cio dan, ali na kraju dana u njemu nema vode. Ljudi odlaze različitim majstorima, koriste mnoge metode, različite prakse, upoređuju ih, a zatim kritikuju i osuđuju.
To nije ispravan pristup. Nikad ne tražim od ljudi da ostanu sa mnom. Ako su pronašli drugog majstora, neka slobodno idu. Imaju sve moje blagoslove. Nikada nisam ljude vezivao za sebe. Nikad ih neću vezivati. Takođe, nikad nisam išao nijednom guruu zbog nečega. Vital Babađi mi je dao titulu Rađa Rišija, Rađa Jogija. Nikad je nisam tražio. Nakon što me upoznao, u roku od pet do deset minuta, dao mi je tu titulu. Nismo ni razgovarali, nisam mu ni rekao čime se bavim u životu. Rekao je: “Oh, dragoceni dijamantu, ovo je tvoja titula.” I dao mi je ovaj prsten sa svoje ruke. Na isti način, Avaduta Nadananda je prenio svoje duhovno bogatstvo na mene. Nikad to nisam tražio. Nisam ni znao da je tako nešto moguće. Ganešananda Giri, Vasudevan Svami, Devi Ama, svi ti majstori koji su duboko povezani sa mnom, oni me podržavaju, štite, vole, iako im nisam to tražio. Nikada ni od koga nisam ništa tražio. Nikad nisam tražio titulu. Nikada nisam tražio nikakvu uslugu; ništa.
Mohanđi i Ganešananda Giri Babađi
Život je vrlo jednostavan. Još uvijek sam ista ona tišina koju sam stekao prije gotovo petnaest godina. I dalje održavam tu tišinu. Neki ljudi vole tu tišinu i privlačim ih zbog toga, ili im se zbog toga sviđam. Tako to osjećam. Neki ljudi dolaze do mene zbog drugih; oni nikad ne ostanu jer povezanost nije direktna. Došli su jer je neko drugi došao, ili im je neko rekao da dođu; to nikad ne uspijeva. Ako vaša povezanost nije direktna, nikad nećete ostati; veza se nikad ne ostvaruje zauvijek. Trebalo bi da osjećate, trebalo bi da usvojite, trebalo bi da se povežete i to bi trebalo da vam odgovara kao košulja koju nosite. Ta bi povezanost trebalo da vam odgovara. Trebalo bi da se osjećate dobro s tom vezom. U suprotnom, ona neće opstati. Nikada ne treba da imate povezanost zbog nečijeg pritiska. To neće uspjeti, pogotovo na putu duhovnosti.
Nikada nikome nisam rekao da sam njegov guru. Nikad nisam rekao da sam
prosvjetljen. Nikada nikome nisam rekao da ću mu nešto pružiti ili da dođe da ga prosvjetlim. Ne dajem takva obećanja. Ne želim da dajem obećanja. Ovo je sve individualno. Ako je drvo dovoljno suvo, jedna iskra može da ga zapali. Ali, ako je drvo zeleno, vlažno, možete iskoristiti cijelu kutiju šibica ili više, neće se zapaliti. Dakle, ako mi dođe suvo drvo, možda će se zapaliti. Opet, ne obećavam. Samo dajem najbolje što mogu. Ponekad neki kažu: „On ništa ne zna.“ Prihvatam da ništa ne znam. Neki kažu: „On zna mnogo toga.“ Prihvatam; to je vaša odluka. U svakom slučaju, prosuđuju me prema onome kakvi su oni. Ne brinem zbog toga.
Ovo je moj odgovor.
Mohanđi