Naučila sam da svaka njegova riječ, svaki pokret, a da ne pominjem događaj sa njim, nose poruku i dublji značaj. Treba samo da budeš otvoren i da hoćeš da čuješ, vidiš ili osjetiš.
Autor: Jelena Raičević
Lektorisala: Tijana Sladoje
Mohanđija pratim tri godine, ali to vrijeme je bilo toliko intenzivno, da mi se čini da su decenije u pitanju. Pa skoro da se jedva sjećam i kako je izgledao život prije toga. Jedino što još imam, kada mislim na to vrijeme prije, je emocija težine u stomaku, nedovoljnosti i neprisutnosti u sopstvenoj životnoj priči. Naizgled, tu je sve bilo kako treba. Prosječna tradicionalna porodica sa jasnim poretkom stvari, ali ne pretjerano konzervativna, bila sam dobar đak, dobar student, brzo dobila posao, finansijska stabilnost, obrazovanje, putovanja, hobiji… Sve je išlo nekom socijalno prihvatljivom logikom, da je svima oko mene, moj život izgledao divno i poželjno. Svima, osim meni!
I, tako sam dočekala “srednje” godine, ne shvatajući koja je moja prava uloga u sopstvenom životu. Sistem je počeo da se ljlulja već krajem dvadesetih, kroz napade panike, koji su bile upozorenje, poziv i blagoslov. Naravno, sa ove tačke gledišta. No, ono što sam tada mogla i imala snage je, da se intelektualno počnem otvarati za jedan novi svijet. I, znate već, kad svoj fokus usmjerite ka nečemu, informacije iz te sfere, dolaze do vas, sa raznih strana. Um je prikupljao, intelekt obrađivao, Ego bio zadovoljan. Nisam tada umjela prepoznati, da se igra iz prethodnog perioda nastavila, samo što je sada, objekat pažnje bio drugačiji. Informacije su se gomilale, ali su stil života i obrasci ponašanja ostali isti. Teško je napraviti iskorak iz tako marljivo osmišljene zone komfora i osporitii bitnost intelekta i uma, u koje se toliko marljivo ulagalo.
Osjećala sam da mi je bio potreban neki elektošok i on se pojavio. Bile su to psihoaktivne biljke ajahuaska i psilocibin, koje mogu na par sati da vas podignu na viši nivo svijesti, uz vođstvo šamana i pokažu vam jednu novu realnost, koja je bila strana do tada. Ta realnost je bila predivna sa jedne i preteška, sa druge strane. Divno je bilo vidjeti koliko je sve oko nas živo, pulsira, komunicira, osjeća… koliko je sve sa nama i mi sa svim povezano. Sa druge strane, vidjela sam šta sam ja, koliko je ogroman i zahtjevam moj ego, koliko je stvoren po mjeri muškog principa i koliko je čitava moja realnost, prilagođena njegovom obliku i očuvanju. Bio je to jako težak momenat! Toliko toga, ne samo da znate, nego ste i vidjeli, ali šta sada!? Od čega krenuti.? Iako skroz zbunjena i konfuzna, znala sam da sam spremna za nešto veliko, ali bez ideje šta je to. I, tada se u moj život, pojavio Mohanđi. Našao me je.
Već pri prvom fizičkom susretu, koji se desio na Vrdniku, znala sam da je on taj ko bi mogao da me dovede do kraja puta. Ko bi mogao da mi pomogne da dođem do apsolutne istine, jer sam već spoznala iluziju koju sam, do tada, nazivala realnošću. Ne pitajte me kako sam znala, jer se to ne može objasniti, ali to naprosto znate. No, već prve godine našeg zajedničkog puta, desile su se četiri operacije u mojoj najužoj porodici, za koju sam vrlo vezana, a godina se završila mojim saobraćajnim udesom. Bilo je tu vrlo velikih iskušenja za moju povezanost sa Mohanđijem, padova u vjeri, otpora, sumnji, ljutnje, pa čak i odbacivanja… Bilo mi je teško da intelektualno shvatim pojam gurua i šta on to radi, samim tim i da ga prihvatim i predam se do kraja. No, sva ta dešavanja su se završila po najboljem mogućem scenariju, a ja sam se kroz njih sretala sa onim potisnutim dijelovima sebe za koje ili nisam znala da postoje, ili sam znala, ali nisam imala hrabrosti da ih pustim na svjetlost dana.
I, posle svega toga, bližio se ritrit na bosanskim piramidama. Moje uzbuđenje zbog ponovnog viđenja sa Mohanđijem ne može da se uporedi ni sa jednom meni poznatom emocijom. Bilo je to vrlo zbunjujuće za moj um koji je čak osjećao blagu neprijatnost zbog toliko jake emocije, koja se racionalno nije mogla objasniti. I čekao je taj um priliku, da se uhvati za nešto i krene da osporava tu zbunjujuću situaciju za njega, a prilika se pojavila već drugog dana ritrita. Neću pisati šta se desilo, jer znamo da je sve spolja odraz nas samih, ali je to nešto pokrenulo lavinu koja je sve dovela u pitanje i u sekundi sam zaboravila sve što se dešavalo prethodne godine. Na ritritu sam bila sa mužem, sa kojim zajedno koračam ovim putem, na čemu sam mu beskrajno zahvalna i koji je pokušao da obuzda moju reakciju, ali stvari su bile izmakle kontroli.
Te, druge večeri, legla sam vrlo rano i brzo zaspala, umorna od vrtloga emocija koje su me okrenule tokom dana. Probudila sam se, ničim izazvano, oko dva posle ponoći i osjetila da je Mohanđi u sobi. Ne, nije to bila vizija, vi naprosto znate da je on to. Ležala sam neko vrijeme, pokušavajući da ponovo zaspim, a onda sam čula kao pucketanje prstiju i njegov glas: “Ustani i meditiraj!” Poslušno sam se podigla, sjela u sidasanu, ispravila leđa, glava je bila mirna, pažnja u potpunosti na disanju i osjećaj blage jeze u tijelu. Nisam imala strah, jer tu pored mene bio je moj muž, a Mohanđi, čak i fizički, u istom hotelu. Prepustila sam se i sve se brzo odigralo. Tijelo je počelo da trne i kao da je polako nestajalo, dok nisam skroz prestala da ga osjećam, a ja sam narastala kao kvasac i polako ispunjavala čitavu sobu (možda sam mogla da se proširim i dalje od tih zidova, ali se nisam usudila). Posmatrala sam negdje odozgo mog muža kako spava, moje tijelo u sidasani, predmete i tišinu hotelske sobe. Kakav je to bio osjećaj lakoće, po izlasku iz tog oklopa, koji sjedi na krevetu i meditira, teško je objasniti. Koja sreća i mir! Mada, shvatila sam vremenom da, kod ovakvih stanja, vrlo je teško naći rijeći koje opisuju veličanstvenost tog trenutka, jer sama stanja prevazilaze verbalnu ekspresiju. Posle nekog vremena, ne znam kako i ne znam ko je to osjetio, ali mi se išlo u toalet. Znatiželjno sam posmatrala odozgo tijelo na krevetu, kako će izvesti tu akciju, a prije svega, ko će to uraditi, jer ja nisam u njemu, valjda… Ono je ustalo i krenulo. Nisam osjećala ništa, ni stabilnost, ni nestabilnost, ni dodir poda i noge, ni dodir daske od WC šolje… Vau, kakav blagoslov! Imala sam neka slična stanja pod dejstvom ajahuaske i pečuraka, ali ovo je sada bilo “na suvo”, bez psihoaktivnih supstanci. Moj guru mi je dao da vidim jednu drugačiju realnost od one koju živim. Da shvatim da je ovo fizičko tijelo samo jedan mali djelić nas, koji nam je dat da prođemo i osjetimo iskustva ovog fizičkog svijeta. A mi smo sve i sve je u nama. Nisam sigurna, koliko je trajalo to stanje, ali se završilo u sekundi, kao sto je i počelo. Vratila sam se u krevet nestrpljivo čekajući jutro, da vidim kako će izgledati ovo iskustvo, pod reflektorima svjetlosti, a prvenstveno da probam da dobijem neko objašnjenje.
Narednog dana, jedva sam čekala trenutak, kada ću moći da priđem Mohanđiju i pitam ga, da li je i on vidio što sam ja. To nije lako, jer je uvijek okružen ljudima, a ja ne baš spretna u tome, ali nekako sam uspjela da mu uhvatim pogled. On se nasmijao i rekao:
“Just keep walking!” (Samo nastavi da hodaš!)
“Vidjela sam te sinoć u mojoj sobi.”
“Svake noći ja prođem kroz sve vaše sobe. Neko me vidi, neko ne. I nekada moram da uradim neke stvari, da zbunim jake umove, ali da ih ne uplašim…”
Vrlo kratko, a sve jasno. Bila sam mu toliko zahvalna. Shvatila sam da je sve bilo namijenjeno onom istom umu, koji je samo dan ranije, bio u stanju da ospori sve. Kakav način… kakva lekcija… kakva velikodušnost mog gurua! U vremenu koje dolazi, naučila sam da svaka njegova riječ, svaki pokret, a da ne pominjem događaj sa njim, nose poruku i dublji značaj. Treba samo da budeš otvoren i da hoćeš da čuješ, vidiš ili osjetiš.
Od mnogo toga što se izdešavalo na satsanzima i ritritima koji slijede (Beograd, Kopaonik, Luštica, Šri Lanka), izdvojila sam ovaj jer je on bio trenutak definitivne kapitulacije mog uma. Aktivan je taj um, naravno i dalje, i vrlo često učestvuje u aktivnostima, zna da ospori i zakomlikuje štošta. Ali, moju vezu sa mojim guruom i vjeru u njega, nije dotakao nikada više. Ona je zaobišla taj um i sada funkcioniše na jednoj mnogo stabilnijoj platformi. Mada, sama ta veza nije konstanta. Ona ima svoju dinamiku, mijenja se i produbljuje, dobijajući sve sofisticiraniju formu povezanosti i komunikacije.
Najveću transformaciju je ta povezanost imala za vrijeme karantina, izazvanog još prisutnom pandemijom. Obzirom na odsustvo bilo kakvog sadržaja u spoljnjem svijetu, odsustva kontakta sa ljudima, kretanja, mogućnosti planiranja, prvi put sam imala priliku da vrlo intenziviram svoju duhovnu praksu i da apsolutno zaboravim na vrijeme. Na neki čudan način, uživala sam u toj privilegiji koju sam dobila i koja me ispunjavala do kraja, iako mi je bilo uskraćeno sve spolja, čim sam poprilično punila baterije. Jedini strah je bio da se roditeljima, koji žive u Crnoj Gori, nešto se ne desi jer moje sestre i ja živimo rasute po svijetu (u tom trenutku je to bilo kao da smo na različitim planetama). Naša majka ima ozbiljne zdravstvene smetnje već godinama i, svi smo, na svoj način, učestvovali u toj borbi. Mada je moja uloga kao ljekara bila naravno najprisutnija i najaktivnija. Vremenom sam i sama počela da vjerujem, da je njen život moguć samo uz moj toliki angažman i kombinatoriku koju sam u prilici da sprovedem, obezbedjujući sve što sam smatrala najboljim, u ove naše dvije države. Jednostavno, bila sam u prilici!
I, onda se desilo upravo ono čega sam se najviše bojala. Jedne večeri, oko ponoći, zadnje nedelje karantina, telefon je zazvonio i tata mi je rekao da je ona hitno prebačena u lokalnu bolnicu, da je stanje ozbilno, da je pukla žučna kesa i krenula sepsa i da mora operacija tu i odmah, jer je Podgorica, u ovom trenutku, daleko … Ono što on nije izgovorio, a ja sam znala, je da ona ima 74 godine, jako loše zdravlje, sa istorijom prekinute operacije, zbog nemogućnosti anestezije da se izbori sa srčanim problemima i da je, medicinski gledano, šansa da se izvuče jako mala. Inače, moj odnos prema toj lokalnoj bolnici je bio dosta arogantan i uglavnom je nisam razmatrala kao mjesto gdje se meni bliski ljudi liječe. Sve ovo je, u djeliču sekunde, prošlo kroz moju glavu, a onda muk. Bez ideje šta uraditi i u kom pravcu razmišljati. Najveća nemoć, koju sam ikada osjetila. Bila sam na koljenima i bukvalno i metaforički, ali nisam osjećala nemir u stomaku i strah u grudima. Valjda je ta višemjesečna sadana uradila svoje, da ja svoju toliku nemoć ne doživim kao nešto nepodnošljivo. Da se ne opirem. Sjela sam ispred Mohanđijeve slike, relativno lako ušla u meditaciju i jasno vidjela mog gurua kako uzima stolicu, sjeda pored majčinog kreveta i kaže: “Tu sam dok ne ozdravi! Biće dobro!”
Majka je operisana istog dana. Preživela operaciju i anesteziju, ali su sjutradan krenule komplikacije i pluća su počela da otkazuju. Zvali su me da kažu, da je šansa za oporavak još manja. No, od trećeg dana nakon operacije, stanje počinje da se popravlja takvom brzinom, da su ljekari, sa kojima sam bila u kontaktu, samo ponavljali: “Mi za ovo nemamo objašnjenje! Ovo može samo viša sila.” Moja majka je osmog dana, sa svim urednim parametrima, na svojim nogama, otišla kući. Ta mala bolnica u mom rodnom gradu je, na kraju, za nju bila savršen izbor. Dobila je stručnost, pažnju i njegu, koja se ne nalazi lako u ovako teškim uslovima, čak i za mnogo jače i bogatije zdravstevene sisteme. Kada sam pokušala da im iskažem našu zahvalnost na svemu, njen doktor mi je rekao: “Za nas ona nije samo žena u godinama, već voljeno biće, čija su djeca toliko nemoćna, u ovom trenutku…” Nakon povratka kući, pričale smo dugo: “Bila sam negdje izmedju svetova. Čula sam glasove sa obe strane i to je trajalo. Onda se pojavila jedna zlatna svjetlost. Krenula sam ka njoj. Mislila sam da je moja majka, ali nije bila ona. Bio je tvoj Mohanđi. Vidjela sam mu oči.” Osmjehnula sam se. Nije morala ni da mi kaže, jer sam sve znala. Prijateljica, koja je astrolog, mi je rekla da joj zvijezde nisu bile naklonjene, a ko je mogao ovo čudo da uradi, bilo je jasno i njoj i svim ostalim u mojoj porodici. Ovoga puta nisam morala da pričam i ubeđujem. Nekako je bilo jasno.
“Mama, mislim da je On sada malo i tvoj!” nasmijale smo se obe.
“Kako da se odužim?”
“Zahvalnost i samo zahvalnost, mama.”
A lekcija za mene… hm… da razmislim o konceptima, predrasudama, kontroli, humanosti tih divnih ljudi u mom rodnom gradu… Čak i kad mislim da sam se skroz predala, da li sam!?
Posle dva mjeseca, granica se otvorila i ja sam otišla u Crnu Goru. Zagrlila sam majku. Bio je to najemotivni momenat koji smo ikada podijelile nas dvije. Moje sestre je još nisu uspjele vidjeti, ali ja se nadam i vjerujem u milost mog gurua, da će i one osjetiti snagu i ljepotu tog zagrljaja žene, majke, čija se duša samo zbog tog zagrljaja i vratila.
Beograd, novembar 2020.
Svoja iskustva sa Mohanđijem možete poslati na iskustva@mohanji.org
Izjava o isključenju od odgovornosti:
Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.
Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmenimo tekstove ili komentare na blogu,ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvredljivi, pogrdni, preteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.