Ukoliko ne ostanemo uz gurua dok samo vidimo “blato”, nikad nećemo doživjeti da vidimo “zlato”.
Autor: Mina Obradović
Lektorisala: Dejana Vojnović
Dragi prijatelji, danas bih podijelila sa vama par misli vezanih za temu govorenja o onome u šta vjerujemo. Pošto sam porijeklom sa Balkana, znam da pojam gurua ponekad nije prihvaćen na našim prostorima. Danas neću zalaziti u to koja je važnost gurua i zašto iz mog iskustva nijedna duhovna praksa niti “direktna konekcija sa Bogom” (oko čega se često postavlja pitanje) nije dovoljno za dostizanje najvišeg ljudskog potencijala.
Kroz godine koliko sam uz Mohanđija, oko Njega sam sretala razne ljude, sa raznim motivima. Čest problem kod ljudi jeste da nemaju dovoljno hrabrosti da kažu da vole, poštuju ili prate Mohanđija. Ovim niko ne gubi, do njih samih. Naročito Mohanđi, On ne gubi ništa. On se rodio sa svrhom, i kada ta svrha bude gotova, On će otići. Između Njegovog fizičkog rođenja i smrti postoji Njegov život, koji je tu za nas. Guru obezbjeđuje jedan dugačak kanap, ali na nama je da kanap zgrabimo i sa odlučnošću se penjemo do vrha. Ne možemo da očekujemo od gurua da stoji na vrhu kanapa i ohrabruje nas da hodamo. Možda to uradi, i ako uradi, to je blagoslov, ali može se desiti da nam taj isti guru upravo govori suprotno. Sigurno je to da ćemo naići na razne testove.
Slično se meni desilo sa Mohanđijem. Povezivanje sa Njim nije bilo nimalo lako. Nisam bila naročito ohrabrena da Mu se približim, čak i On bi me često pitao: “Šta ti radiš sa mnom? Ja sam jedan običan čovjek sa bradom. Varaš se ako misliš da imam moći.” Na svaku takvu Njegovu riječ bih se nasmijala, jer sam znala ko je On. Već sam Ga iskusila i godinama Ga posmatrala izbliza, i ne postoji niko i ništa na ovom svijetu što sada može promijeniti moje mišljenje o Njemu. Čak ni On sam. Upravo zato sada, poslije više od četiri godine, zaista mogu da iskusim istinske, velike transformacije u mom životu zbog Njega. Ali, ovo se nije desilo preko noći.
Ukoliko ne ostanemo uz gurua dok samo vidimo “blato”, nikad nećemo doživjeti da vidimo “zlato”. Ovo znači da, ako smo lako poljuljani eksternim faktorima i našim urođenim sumnjama i predrasudama, kao i tendencija da krivimo druge, i ne pomučimo se da otvorimo oči i vidimo ono što je ispred nas, nikad nećemo dobiti ništa, ni od koga, čak ni od najmoćnijeg gurua koji može postojati.
Znakovi da je put kojim hodamo istinit uvijek su jako suptilni, i uvijek nam “grublji” nivoi postojanja odvlače više pažnje. Dopalo mi se kako je to Mohanđi objasnio dok je govorio o svetoj planini Arunaćali, u gradu Tiruvanamalai, u Indiji. Mnogi ljudi ne znaju koliko je Arunaćala moćna planina, i da to zapravo nije samo planina. To je jako moćan energetski centar od kog možemo iskusiti velike dobrobiti, ako smo otvoreni.
Spolja, ona izgleda tako obično. Prekrivena je kamenjem i prirodom. Ako običan čovjek prolazi pored nje, možda nikad ne sazna njenu moć. Ono što ljudi koji su dostigli određeni nivo svijesti vide, jeste da je Arunaćala ogroman portal do energetskog, nama nevidljivog svijeta, gdje žive jako moćni majstori, koji čak i nisu u fizičkim tijelima. Oni energetski žive u unutrašnjosti planine, i mnogi su ih vidjeli svojim unutrašnjim okom. Ljudima se ne prikazuju često, ali obitavaju zarad našeg dobra i često pomažu čovječanstvu. Kročiti na planinu je sam blagoslov, i kaže se da ne postoji nijedna negativna čestica na njoj. Kažu da je svaka osoba koja tu kroči morala biti “odobrena” od strane majstora iz unutrašnjosti planine. Znači, nemaju svi mogućnost da tu kroče ukoliko im nije dato.
Znajući energetsku moć ove planine, s druge strane, imamo njen spoljašnji izgled koji nije nimalo zanimljiv. Mohanđi kaže: “Oko planine postavili su svakakve distrakcije – prodaje se hrana, piće, nudi se zabava, itd., tako da ne možeš tako lako da se zapitaš šta je planina i otkriješ njenu moć.”
Isto ovako bih opisala i istinskog gurua. Znakovi da je on naš start i naše odredište su jako suptilni, tu su samo za one koji “imaju oči da vide”, ali neće se svako usuditi da pogleda, a još manje njih će ostati uprkos skeptičnom svijetu.
Zbog određenih prošlih života za koje sam slučajno saznala, do skoro mi se često javljao strah da će me neko prebiti i ubiti zato što imam gurua. Prvi put kad sam osjetila taj strah, nisam uspjela da ga razumijem u potpunosti. Kroz vrijeme, postao mi je jasan.
Mjesecima nakon što sam prvi put osjetila ovaj strah, srela sam se sa Mohanđijem i rekla da često u svojim vizijama viđam masu ljudi koja mi prilazi sa namjerom da me ubije. Ovaj strah se javljao uglavnom pri mojim poduhvatima da pišem o svom putu.
U to vrijeme, imala sam rok da završim blogove u kojima sam govorila o mom iskustvu sa Isusom i Mohanđijem, i zbog straha nisam mogla da nastavim sa pisanjem. Znala sam da je jako hitno da se blog objavi, ali podsvjesno strah me je sprječavao. Bez moje svjesne kontrole izazivao je umor, konfuzije, i sve što bi me spriječilo da završim posao.
Bila sam tužna zato što sam već dugo željela da završim taj tekst. Kada sam Ga pitala, Mohanđi je potvrdio da strah dolazi iz prošlih života i da će se On pobrinuti za to da ga otkloni tako da se osjećam slobodnije. Kroz nekoliko narednih mjeseci, strah se jako intenzivirao i nakon toga nestao.
Bez obzira na ovaj strah, nikad nisam pomislila da više ne budem uz Mohanđija, da pred nekim prikrijem istinu da je On kiseonik u mom životu, niti da otkažem pisanje mojih blogova. Znala sam da ne želim da živim život u strahu, i svaki put kada bi strah izašao na površinu, pomislila bih: “Najgore što može da se desi je da me neko zaista prebije i da umrem. Jednog dana umrijeću svakako.” Odlučila sam da ću radije umrijeti življenjem onoga u šta vjerujem, uz Mohanđija, koliko god to neko ne razumio, nego da mi život bude duži a da ga živim kao kukavica, u strahu. Naravno, pretpostavila sam da se moj život neće zaista završiti kroz par dana, ha-ha, ali namjerno sam kreirala takvu sliku u glavi da bih znala svoj prioritet. Takođe, iako možda sa strane zvuči blago kada o tome govorim, strah je bio zaista intenzivan i moja realnost je bila ta da će neko svakog časa zakucati na moja vrata da me ubije.
Bez obzira koliko je dubok moj strah bio, i bez obzira na činjenicu da sam zaista bila ubijena u prošlom životu zbog slične stvari, ljudi i njihova mišljenja me nisu zanimali. Osjećala sam strah u predjelu stomaka sve dok ga Mohanđi u potpunosti nije uklonio, ali to me nikad nije spriječilo da sa hrabrošću kažem ko stoji iza moje transformacije. Ko je zaslužan za kvalitet mog života. Kao što me nikad neće biti blam da kažem da su moji majka i otac zaslužni za moj život, isto tako se nikad neću ustručavati da prikrivam istinu šta je za mene Mohanđi, samo iz želje ili straha da ne budem prihvaćena od strane površnih ljudi.
Naravno, ovo ne znači da idem ulicom i govorim o detaljima mog duhovnog puta svima. Ali, jasno se zna za šta je On zaslužan. Nije “božanska energija”, “univerzalna energija”, već Mohanđi. Ko god da me pita, uvijek ću direktno odgovoriti. Ne ustručavam se da to kažem, i niko ko hoda putem duhovnosti takođe ne treba da se ustručava ukoliko ima takvo iskustvo, naravno.
Drugi način na koji sam se suočavala sa ovim strahom je tako što sam se prisjećala davno dobijenih sjećanja na moje prošle živote kada sam zbog takvih sitnih razloga napustila tadašnjeg gurua i nakon toga se gorko pokajala. Bilo mi je jasno da meni ne postoji ništa važnije od moje konekcije sa Mohanđijem, jer čak iako Ga često ne viđam fizički, “most” do Njega koji uvijek održavam stabilnim mi daje kiseonik uprkos svim olujama.
Razlog zašto sam ispričala ovu priču jeste činjenica da, i ako imamo ogroman strah, i ako sve oko nas izgleda kao da se ruši, i ako nas društvo pritiska mišljenjima da smo skrenuli s uma, da je imanje gurua naš hir i moda, itd., UVIJEK imamo opciju. Ukoliko zaista razumijemo važnost naše konekcije, NIŠTA ne može da nas natjera da skrenemo s puta. Zato je bitno da uzmemo koliko nam je god potrebno vremena da razumijemo put kojim hodamo, ali jednom kada napravimo odluku da je to to, ne treba da skrećemo. Ako su tuđa mišljenja bitnija od onoga što smo mi iskusili iz prve ruke (čak i ako je to vezano za našeg prijatelja, partnera, poslovnog saradnika), onda mi nemamo lice. Nemamo integritet. Zato mi je bilo čudno da ljudi kada čuju nešto o nekoj osobi koju znaju i vole ponekad ne odu do te osobe da provjere da li je to zaista istina, nego su u žurbi da donesu odluku na osnovu nečijeg mišljenja ili iskustva, koji često nemaju veze sa istinom. Opet, ovo nije ničiji gubitak nego isključivo naš. Naš integritet ovakvim ponašanjem opada, gubimo svoju ličnost i naše samopouzdanje takođe opada, jer cio život počinje da nam zavisi od drugih ljudi. To je kao da stavimo život da hoda na dvije šibice. Uzme li neko jednu šibicu jer je odlučio da mu se ipak ne sviđa, naš svijet se ruši. Moramo da pazimo u čije ruke stavljamo našu stabilnost.
Ono važno što sam takođe saznala iz mog vremena uz Mohanđija jeste to da je put duhovnosti ponajviše nepoznat i nepredvidiv. Meni niko na početku nije obećao dokle ću stići, niti da ću išta iz ovog puta dobiti. Ta hrabrost u nama da zaronimo u nepoznato jer imamo dovoljnu jasnoću da vidimo suptilne znakove i vjerujemo svom iskustvu, naš je integritet. Ukoliko ignorišemo svaki dokaz da je naš put ono što želimo, i krenemo da vjerujemo “grubim” aspektima ovog svijeta o kojima se mnogo više govori, a koji su mnogo manje bitni, izgubićemo mnogo. Istina je uvijek pred našim očima, ali distrakcije i naša tendencija da se lijepimo za negativnosti su naše navike. Uvijek će nam biti interesantnije da ogovaramo, razgovaramo o tuđem novcu, o tome ko sa kim spava, i zato ćemo jednog dana umrijeti sa žaljenjem zašto smo protraćili vrijeme na tako nebitne stvari, dok smo mogli da se fokusiramo na sebe i dostignemo najviši nivo svijesti, istražimo svoje mogućnosti, talente, ostvarimo nešto što će pomoći svijetu oko nas, bespomoćnim bićima itd.
Zato Mohanđi kaže: “Ljudi donose cvijeće na groblje zato što toj osobi nisu mogli da daju ljubav dok je bila živa.” Ali, zašto to radimo? Ako neko umre, možemo da budemo tužni, to je u redu, ali ako smo rekli prave reči u pravo vrijeme, i uradili najbolje što smo mogli kada je to bilo potrebno, kajanja će biti jako malo ili ga neće uopšte biti. Šta je to što nam odvlači pažnju svakog dana? Ako je to strah, zašto se ne usudimo da se sa njim suočimo? Zašto gubimo dragocjene konekcije zbog tuđih mišljenja?
Moje mišljenje je da, ako zaista vjerujemo u sebe, nikad nećemo pokušati da prikrijemo svoju istinu, čak nimalo.
Hvala, puno ljubavi svima.
Svoja iskustva sa Mohanđijem možete poslati na iskustva@mohanji.org
Izjava o isključenju od odgovornosti:
Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.
Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmenimo tekstove ili komentare na blogu,ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvrjedljivi, pogrdni, prijeteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.