Imamo toliko paralelnih egzistencija da možda i ne znamo. A neka od ovih postojanja mogla bi stvoriti međusobno povezujući efekat za svaki život.

Zdravo, dragi moji prijatelji!  

Danas ćemo razgovarati o temi – iluzija. Šta je iluzija? Ispričaću vam priču. Vjerovatno možete otkriti neki aspekt iluzije. Na sanskrtu se ona zove Maja. Maja je relativna istina. Relativna istina, to je istina, ali je relativna. Relativna istina znači da ona postoji, samo na relativnom nivou. Ne postoji na apsolutnom planu.

Relativna istina je ono što doživljavamo većinu vrijemena kada smo budni. U budnom stanju, kao što izlazi Sunce, i um se diže. Kada se probudimo, um izlazi, a tada počinjemo sa percepcijom svijeta oko nas. A kad spavamo, um zalazi. Ništa oko nas nema značaja. Dakle, ono što izlazi, i što zalazi, jeste relativni um. Um, koji je povezan sa relativnim stvarima. Ali, još uvijek imamo element zadovoljstva, element sreće, čak i u snu.

Mi nismo zavisni od bilo kakvih predmeta ili bilo kakvih stvari oko nas. Naša sreća ne zavisi od ljudi, mjesta, vrijemena, situacija, iskustava spoljašnje prirode. Mi nismo to, to je sve spolja. Mi smo jedino u potpunosti unutar sebe dok spavamo. Ali, mi smo srećni, zadovoljni smo tim snom. Postoji zadovoljstvo koje je sreća. Kad se probudimo, ako neko pita: “Da li ste dobro spavali?”, „Da, bio je prelep san. Bilo je prijatno. Bio sam srećan.” Šta je prijatno u tom snu? To je nešto što moramo shvatiti kako bismo donekle shvatili relativnu istinu.

Ono što imamo spolja nije uvijek iskustvo. Toliko stvari vidimo spolja. Oči vide, uši slušaju. Toliko stvari, toliko faktora kroz koje prolazimo svaki dan. Međutim, neće sve biti iskustvo. Zamislite da ima toliko ljudi okolo. Nećemo doživjeti svaku vezu.

Ispričaću vam priču, a onda ću govoriti dalje. Bio jednom jedan čovjek koji je dugo meditirao u Gangi, u ledenoj vodi dugo vrijemena, samo da bi otkrio istinu o Maji, iluziji ili relativnoj istini. Na posletku, Bog se jednog dana pojavio i rekao: „Zašto meditiraš na nešto beznačajno što doživljavaš i možda tvoj intelekt neće moći da to shvati? Zašto želiš da znaš?” Čovjek je odgovorio: “Hteo bih da znam dubinu Maje, iluzije.” Bog je rekao: “Vrijemenom ćeš razumjeti, neka te vrijeme nauči ovoj lekciji.” Bog je nestao. Bio je razočaran, jer je mislio da će mu Bog dati jasnoću, ali nije ju dobio. Dok je on tu sjedio, došla su mu djeca, otišao je kući, i djeca su se pobrinula za njega. Živio je sa svojom djecom, ali je istovrijemeno imao dubok poriv da spozna istinu o Maji, iluziji.

Jednog dana, dok je sjedio napolju na trijemu kuće, čuo je jednog prosjaka kako pjeva pjesmu i hoda napolju putem. Bacio je pogled na prosjaka koji je bio sav u dronjcima. Nije imao odeću, ili je imao vrlo malo, potpuno mračan i nekako pohaban, nimalo čist. Osjetio je puno gađenja. Takođe, osjetio je da je to vrlo loše ili nešto slično u umu, i ubrzo nakon toga je umro. Dakle, njegova tadašnja preovlađujuća misao bila je gađenje.

Kad se ponovo rodio, rodio se kao prosjak. Nije imao sjećanja na svoj prošli život, i šetao je okolo, pevajući pesme, baš kao što je vidio u prethodnom životu. Nastavio je tako, oženio se ženom, ali ona nije dugo živjela. U međuvrijemenu, imala je nekoliko djece, i djeca su umrla.

Bio je vrlo tužan, dezorijentisan i sve vrijeme je lutao. Jednog dana se desilo da je lutao jednim gradom i da je kralj tog grada umro, a oni su pokušavali da pronađu novog kralja. Tako su astrolozi ili mudraci rekli da novog kralja treba birati slon, slon iz kraljevskog dvora, slon koji je obučen, jer ima moć da vidi ko je božanski. Dali su mu vijenac i slon je lutao ulicama u potrazi za pravom osobom koja će biti sljedeći kralj. Slon je stavio vijenac oko vrata ovom prosjaku. Svi su bili iznenađeni, ali rekli su da je to odluka Božija. Zatim su uzeli ovog prosjaka, okupali su ga i dali mu svježu odjeću. Krunisali su ga, on je postao kralj. I ponovo se oženio, imao je nekoliko žena i imao je djecu i sve te stvari.

I on je vladao zemljom. Imao je neku vrstu sklonosti da dobro vlada, znači bez sebičnosti. Bio je dobar kralj i imao je dobar način da procjeni dobro i loše i da donosi dobre odluke. Svi su ga voljeli. Osam ili devet godina je prošlo tako. U međuvrijemenu, jednog dana je šetao baštom ispred svoje palate i čuo je prosjaka kako pjeva, baš kao što je to i on činio. Odmah je pozvao prosjaka, sjeo je sa njim i on je opet počeo da pjeva. Svi ljudi iz palate, ministri i ljudi na dvoru, vidjeli su to i bili su pomalo razočarani. Govorili su: „Oh, mi nismo znali prošlost ovog kralja, to moramo znati“. Pokrenuli su istragu i saznali da je rođen u prosjačkoj koloniji, te da je i sam prosjak. To je bila njegova priča. Bili su vrlo razočarani. Par kraljica počinilo je samoubistvo kada su saznale za to. Neki ministri su takođe otišli ​​i bilo je dosta nesreće. To ga je takođe jako rastužilo, pa je i on odlučio da skoči u vatru i umre. Skočio je u vatru i umro.

Odjednom, čovjek koji je meditirao ili vršio pokore u reci, trgnuo se. Shvatio je iluziju, shvatio šta nije istina. Čitava priča, to znači da je još živ, ali istovrijemeno gleda kako umire, kako se rađa, postajući kralj. Sve se to dogodilo u minuti. Shvatio je da je to paralelna stvarnost, da nije istina. To je bila stvarnost. Bog je htio da mu pokaže šta je stvarnost, a šta iluzija.

Da li je to bila stvarnost? Dok je on doživljavao, sve je bilo stvarno. Imao je tugu, imao je sreću i imao je sve. Ali, sada je shvatio da nije ni mrtav, još je tu. Njegovi sinovi ga nisu pokupili. Znači, bio je prilično zbunjen, nije znao šta je stvarno, šta je neistina, šta nije istina. Razmišljao je o tome, a onda je odlučio: „U redu, dopusti ponovo da uradim pokoru. Dozvoli mi da ovo pitanje postavim božanstvu koga obožavam.“ I počeo je da radi pokore.

Dok se spremao da to uradi, jedan lutajući čovjek došao je na mjesto gde je on sjedio. Zatim je upitao: “Ko si ti, odakle si?” Onda je lutajući čovjek rekao: „Živio sam u gradu gde je postojao kralj koji je bio prosjak, ali nismo znali da je prosjak. Dakle, krunisali smo ga kao kralja. Dobro je upravljao zemljom, ali kasnije smo shvatili da njegovo porijeklo nije dobro, tada smo imali puno problema u zemlji. Zbog tih problema, odlučio sam da lutam, jer nisam imao šta drugo da radim.”

Tada je shvatio: „Ovo je moja priča, ovo je priča koju sam vidio, ali sve sam to vidio u jednoj minuti, dok ovaj čovjek priča da se to zaista dogodilo. Pa šta je stvarnost? Da li je moja priča tačna, da li je ono što sam vidio stvarno ili kako sam to shvatio? Da li on o meni govori? Ali, nigdje nisam išao… Sjedim ovdje i to doživljavam, i to iz usta druge osobe.” Tada je odlučio: “Moram dobiti ovaj odgovor.” Odradio je svoju pokoru, a božanstvo je došlo i reklo: „Pogledaj, tvoj um ne može shvatiti Maju. Nije moguće. Šta tvoj intelekt, tvoja logika pokušava da razumije, samo je neka stvarnost povezana sa onim što mozak može da razumije, ali postoji mnogo, mnogo više. Ima mnogo dubljih dimenzija za sve, to nećeš moći da razumiješ.“

Isto tako, neko je pitao Ramana Maharšija, ako osoba umre, hoće li se za dvije godine vratiti u drugo tijelo. A Ramana Maharši je rekao: „Da, može se vratiti za dvije godine u drugo tijelo, i sutra može ponovo doći u tijelo. U isto vrijeme, vjerovatno bi već živeo 75 godina. “ To znači da se može vratiti u tijelo za dvije godine od ove smrti do novog rođenja. U isto vrijeme i paralelno sa tim, verovatno je mogao da živi oko 75 godina.

To je upravo ono što je dubina iluzije, odnosno relativna istina. Imamo toliko paralelnih egzistencija da možda i ne znamo. A neka od ovih postojanja mogla bi stvoriti međusobno povezujući efekat za svaki život.

Ostavljam vas sa ovom mišlju o iluziji. Ne budite zbunjeni. Ako ste zbunjeni, to znači samo da to nešto stvara zbrku. Dakle, samo je tako pogledajte i kasnije ćemo to moći da istražimo. Ali, to nije nešto što možete shvatiti normalnim, raspoloživim intelektom. Ne brinite. Svi ljudi koji su čuli ovu priču su zbunjeni, iz istog tog razloga. Čak i učitelji.

Dubina stvaranja i dubina iluzije u stvaranju, paralelne stvarnosti i sve ove stvari, sve su one stvarne. Ali, mi nemamo ništa sa tim. Za nas važi: mi smo ono što smo doživeli. Iskustvo, kao što sam rekao na početku, doživljavamo onako kakvi smo mi. Spolja postoji toliko mnogo stvari koje mogu biti samo percepcija. Neće sve postati naše iskustvo. Upoznajemo neku osobu, imamo stvari, materiju, mjesta, vrijeme i možda nam ništa od toga neće pružiti iskustva. Ali, mi smo iskustvo. To iskustvo ostaje i kod nas, kada spavamo, kada je um u sutonu, i dalje imamo iskustva. I to smo mi.

Kada je to iskustvo sve zajedno u sutonu, um, čula, svi aspekti budnog stanja spavaju, to smo upravo mi. To je vrijedno istražiti. Šta smo mi?

Ovo je dobro pitanje. Ostavljam vas sa ovim pitanjem. Danas je malo duže, ali samo dok sam ispričao priču trebalo je vremena.

Ovu misao ostavljam vam na tacni. Razmislite o tome, a onda ćemo dalje razgovarati.

S puno ljubavi,

Mohanđi

Originalni podkast na engleskom jeziku možete poslušati ovdje.

Podkast na srpskom jeziku možete poslušati ovdje.

Prevela: Biljana Kiprovski
Lektorisala: Dejana Vojnović