Svi smo jedno, a nikako da to prihvatimo. Kad kažem da smo jedno, mislim i na jedinstvo sa prirodom, sa svim materijalnim i nematerijalnim.
Danas bih želio da pričamo o nečemu što je eskaliralo u Americi i začas može da se proširi po čitavom svijetu, a vuče korjene iz potpune diskriminacije, iz rasizma. O rasizmu govorimo u slučaju kada se određeni ljudi osećaju nadmoćno u odnosu na druge, dok se ti drugi ljudi, sasvim prirodno u takvoj situaciji, osećaju potčinjeno.
Više puta sam pričao o jedinstvu u svijesti. Svi smo jedno, a nikako da to prihvatimo. Kad kažem da smo jedno, mislim i na jedinstvo sa prirodom, sa svim materijalnim i nematerijalnim.
Jedan od očiglednih primjera diskriminacije vrsta je lov u kome čovek odlučuje da li će životinja živjeti ili ne samo zato što je jači. Ako se radi o neophodnosti za preživljavanjem, lov je razumljiva i opravdana aktivnost. Ali, potpuno je neprihvatljivo da životinju ubijamo iz ličnog zadovoljstva.
Danas se u Americi dešava strašno nasilje, a prijeti mogućnost njegovog proširenja na cijeli svijet. Stanje može biti alarmantno. Nemiri su već predviđeni. Sve armije svijeta neće moći da kontrolišu nemire, jer su armije sačinjene od ljudi. A i nemiri su ljudska tvorevina. Nije lako smiriti vatru kada se razbukta. Slično je kao kad bukne požar u šumi. Neko zapali šibicu i, za kratko vrijeme, vatra zahvati sve drveće. Tako je izgledala situacija u kojoj je Džordž Flojd ugušen. Govorio je: “Ne mogu da dišem” kad su ga uhapsili. Danas je to postao slogan. Ljudi ne mogu da dišu kada su lišeni slobode. Mi smo slobodna bića, rođeni smo slobodni. Ako izgubimo slobodu, ugušićemo se.
Sjećam se jednog manjeg incidenta koji sam doživeo na brodu za Basri (Irak). Uobičajena procedura je da se na obalama rijeka Eufrat i Tigar čeka na odobrenje američke mornarice za nastavak plovidbe. Prema proceduri, mornarica se ukrca na brod, putnicima se naredi da sa rukama uvis izađu na palubu i stoje tako sve dok se ne utvrdi da na brodu nema krijumčarenja.
Takvoj proceduri sam i ja svjedočio. Mladi marinac je držao pušku uperenu u nas. Sa ostalim putnicima, stajao sam sve vrijeme sa rukama u vazduhu tokom provjere broda. Mornar, koji nas je držao na nišanu, bio je jako lep i mlad. U jednom trenutku je započeo razgovor sa nama. Ispitivao nas je da li imamo porodice i odakle smo. Mi smo svi bili različitih nacionalnosti. Bilo je Rusa, Azijata, Indijaca poput mene, mislim da smo imali samo jednog Indijanca, kapetan je bio Britanac… predstavljali smo svijet u malom. Mladić je, potpuno iznenada, sa suzama u očima rekao: ”Zaista želim samo da idem kući. Ne želim ovo da radim.” Onda se sjetio da je na dužnosti i sabrao se.
Ja sam se pitao da li mora ovako. Da li moramo da upiremo pušku u bilo koga?
Ljubav je dobro rješenje. Ljubav je dobar lijek, ma najbolji lijek. Svi bi trebalo da se osjećamo kao kod kuće, ma gdje bili.
Biskupova ljubaznost prema Žan Valžanu, u knjizi Viktora Igoa, transformisala je Žana. Nadam se da sam tačno izgovorio ime. Ne izgovaram baš dobro francuska imena. Viktor Igo je pokazao da ljubaznost ima veću moć od nasilja. Biskup je uslužio osuđenika kog niko nije htio da usluži. Kada je osuđenik ponovo iskazao nesigurnost tako što je ukrao srebrni svjećnjak, a policija ga uhvatila i vratila svećnjak u crkvu, biskup je rekao: ”Nije ukrao. Ja sam mu ga dao.” To je osuđenika potpuno šokiralo, potreslo ga je duboko iznutra. Nakon toga postao je ljubazniji, saosećajniji, više nego što je to biskup ikad pomislio da bi osuđenik mogao biti, i imao je mnogo više ljubavi.
Mi možemo da promjenimo svijet ljubavlju, iskrenom ljubavlju, saosećanjem, ljubaznošću, razumjevanjem, prihvatanjem. Baš tako moramo promijeniti svijet. Svijet se menja na ovaj način. Nije riječ samo o ljudima. Nikada ne bismo smjeli da ohrabrujemo i podstičemo diskriminaciju vrsta. Diskriminacije vrsta su užasne. Sve vrste na ovom svijetu moraju da žive u strahu od jedne vrste, ljudske vrste. To nije prirodno.
Kada ispipaju vaše cijelo tijelo na aerodromu osjećate se jadno. Zašto moramo to da radimo? Jer ne vjerujemo ljudima. Nama treba veći broj savjetnika, a manje policajaca. O tome sam govorio na mnogim forumima. Manje policajaca, manje zatvora, manje zakonskih pravila. Nama je potrebno više savjetnika kako bismo spriječili kriminal. Ako neko pribjegava kriminalu, to znači da u njemu postoji bjes, frustracija, nesigurnost, neka vrsta poremećaja, koju je pokupio negdje usput. Spriječiti je uvek bolje nego liječiti. Ali, naravno, ako postoji potreba za liječenjem, moramo to riješiti. A opet, na veoma ljubazan način, ne agresijom ili davljenjem i ubijanjem bilo koga. Nikako ne smijemo dijeliti ljude na superiornije i one manje bitne. Ovaj svijet pripada podjednako svima.
Prije kovida sam mnogo putovao. Svaki mjesec bih negdje išao. Većinu vrijemena sam provodio u avionu. Jednom, kada sam putovao ka jednoj od evropskih država, policajci su me zamolili da istupim dok sam išao prema avionu. Pretresli su me jer sam na sebi nosio odijelo koje se njima učinilo čudnim. Nosio sam moju kurtu i doti. Ispipali su me po cijelom tijelu, a potom su pretresli i moju torbu. Ja sam ih tada pitao šta žele da znaju i šta žele da vide. Oni su samo rekli: ”Ne, ne, samo nasumično pretresanje.” Onda sam ih pitao da li je to što ih muči moja boja kože. Oni su me tada preko pogledali i upozorili me da prestanem da govorim.
Ista stvar mi se desila jednom kada sam izlazio sa Minhenskog aerodroma. Pokupio sam svoje torbe, ali ovog puta sam nosio majicu kratkih rukava i farmerice. Dva policajca su došla i stala ispred mene. Mislio sam da se to desilo slučajno pa sam pokušao da ih obiđem. Oni su me ponovo zaustavili i pitali gde idem. Rekao sam da idem u grad. Kada su me pitali zašto sam došao u Minhen, rekao sam da sam došao u posjetu prijateljima. Provjerili su moj pasoš i uvjerili se da imam vizu. Naravno da bez vize ne mogu izaći sa aerodroma. Emigraciono je već udarilo pečat. Postavili su mi još nekoliko pitanja, a onda sam im rekao: “Trebalo bi da pođete sa mnom. Upoznaću vas sa ljudima koji su došli po mene. Već su mi poslali poruku da me čekaju napolju.” Rekli su da nije neophodno i pustili su me da idem. Kakva količina nesigurnosti jednog sistema u vezi sa ljudima koji izgledaju drugačije u odnosu na standard određene zajednice. Mnogo sumnje i neprihvatanja, znate, ne mogu biti prirodni.
Jedna od stvari kojom se Barat, to jest Indija, uvek ponosila jeste to što smo prihvatali sve. Zamislite scenario gdje su pre svih invazija svi ljudi koji su došli bili dobrodošli i prihvaćeni kao jedni od nas. Takva kultura treba da se proširi po cijelom svijetu. Uvek sam vjerovao u jedan svijet kao jednu porodicu. I, zato to uvijek i govorim: “Jedan svijet, jedna porodica.” Nemiri i nesreće koje su kreirali ljudi ka drugim ljudima trebalo bi da budu potpuno iskorenjeni. Svi jesmo jedno.
Kada sam sve više počeo da putujem i držim programe, uvidio sam da ljudi imaju slične emocije, slične potrebe. Ne samo ljudi, već sve vrste. Svima nam je potrebna ljubav. Istinska ljubav, iz srca. Ne neka lažna ljubav zarad nečega. Istinska, iskrena ljubav. I mi smo sposobni da to damo, da iskreno volimo. Sada je pravo vrijeme da mislimo, da osjećamo i da iskazujemo čovječnost. Uvek sam govorio da je čovječnost naša religija, a ahimsa (nenasilje) je način. Pravilo zakona je nenasilje. Mi ne smijemo niti bi trebalo da posmatramo nekog kao manje važnog od nas, niti kao više važnog. Niko nije niti vrijedniji, niti manje vrijedan. Svi smo mi jedinstveni, prelijepi cvjetovi postojanja i trebalo bi uvijek da ostanemo puni mirisne arome i ljubavi.
Toliko ljudi je ubijeno u ime rasizma, religije i raznih drugih faktora. Ratovi se vode jer su neki ljudi odlučili da im je potrebno više, čak i po cijenu nelagode drugih ljudi, čak i po cijenu smrti. Neosjećajnost, manjak poštovanja, sve to uzrokuje problem u svijetu. Generacije su patile i pate zbog gušenja koje kreira ljudski um. Ljudi odlučuju da su superiorna rasa. Dajemo sebi za pravo da zatvaramo životinje u laboratorije i da im bez anestezije nanosimo rane, da ih mučimo, zadajemo bol, patnju, frustraciju i na kraju ih i ubijamo. Isto to radimo i u zatvorima. Režimi su ugušili milione života, spalili su žive ljude. Pol Pot je odlučio da su meci dragocjeni i skupi, pa je zato tražio od vojnika da objese djecu na zidove i na drveće i da ih tako ubiju. To su ljudski izražaji. Nenormalni ljudski izražaji. Sve je već viđeno – diktatori, politička pohlepa, glad za moći, lažna nadmoć, osjećaji nadmoći, kompleksi više vrijednosti…
Potrebna su nam savjetovališta. Svijet bi trebalo da ima mnogo savjetnika, ljude koji psihološki mogu da iscijele i izbave ljude iz zatvorskih zidova. Stvorili smo mnoge zidove. Um je najveći od svih. Spoljne izražaje zidova koje smo kreirali možemo da vidimo svuda. To su nadmoć, kaste, vjerske podjele, države, kulture, boja, zajednica, religije. Svi mi vjerujemo da smo samo mi u pravu, a da su svi ostali pogrešili. I to stvara mnogo patnje u svijetu, razdvojenosti, gušenja. Ne možemo da dišemo, ne možemo da dišemo…
Ovo vrijeme je veoma važno, veoma eksplozivno. Ljudima je dozlogrdilo. Rekli su da što je mnogo, mnogo je. Sada je pravo vrijeme. Ali, opet, da li nasilje može išta da riješi? Ne, stvara još više rana. Nasilje uvek ostavlja rane, makar u umu. Šta je rješenje? Harmonija. Kako? Slušanjem. Ljudi bi trebalo da slušaju. Trebalo bi da razumijemo ljude, da im pomognemo, da ih cijenimo.
Klub ranoranilaca sam pokrenuo iz tog razloga. Želio sam da stvorim svjetsku porodicu. Jedan svijet, jedna porodica. To je moj cilj. Ujedinjujemo djecu sa djecom, tinejdžere sa tinejdžerima, žene sa ženama, muškarce sa muškarcima i sve njih zajedno. Globalno ujedinjenje jedinstva kroz saosećanje, ljubaznost, bezuslovnu ljubav – najuzvišenije ljudske izražaje. Kada sa istrajnošću izražavamo nenasilje u mislima, riječima i djelima, postajemo prefinjena ljudska bića. To je naše pravo po rođenju, to je ono što mi jesmo. Nenasilje je naša odgovornost. Svako dete je odgovornost društva, ne samo roditelja. Društvo stvara ljude, ne roditelji. Roditelji iznose generacije, ali društvo ih oblikuje. Kada diskriminišemo, mislimo da je neko bolji od drugoga, ili kroz intelektualnu, emocionalnu, finansijsku nadmoć, ili je to samo kompleks više vrijednosti. Svijet je oduvek bio takav.
Kada pogledate u istoriju čovečanstva, šta mislite zašto smo vodili sve ove ratove? Šta smo dobili time? Milione koji su stradali u ratu. Milione koji su umrli zbog religija. Religije bi trebalo da ujedine ljude sa Bogom. Ali, mi razdvajamo ljude i diskriminišemo ih posmatrajući ih kroz religije. I, na taj način, dijelimo se još više. Već imamo previše podjela u svijetu. A imamo veoma pogrešan stav – stav da ako ti ne veruješ u ono u šta ja verujem, ja te mrzim. To je poremećaj ljudskog društva, ali mi to stalno ponovo proživljavamo. Ono što danas možemo da vidimo jeste poremećaj ljudske svijesti do krajnjih nivoa neznanja. Svako nasilje dolazi iz neznanja. Saosećajan um ne može biti nasilan. Nenasilje je prefinjenost. Nasilje je neznanje, manjak prefinjenosti, poremećaj.
Džordž Flojd je samo ikona, primjer frustracije generacija. On nije prvi koji je umro na ovaj način. Mnogi prije njega su stradali na sličan način. Samo je sada došao trenutak u kome ni autoriteti ne mogu više ćutati.
Vrijeme je da se probudimo. Da dođemo sebi. Da pogledamo u sebe, da prihvatimo sebe i cijeli svijet. Na svijetu ne postoje gosti. Da bi postojao gost prvo mora da postoji domaćin. Ovdje nema ni gostiju ni domaćina. Ovdje smo svi kod kuće. Ovo je dom svima, izvan vrste, izvan kasti, vjeroispovesti, država, kulture, boje, religija. Mi smo jedna religija – čovječanstvo. Samo jedan zakon – nenasilje. Samo jedan lijek – bezuslovna ljubav. Samo jedno obrazovanje – saosećanje.
Ne znamo na koji način će se stvoriti efekat krda. Na koji način ćemo se zaraziti ljubavlju. Ne znamo. Kao što je Marko Antonije rekao Juliu Cezaru: ”Kada se krdo digne, šta će se desiti, šta će nastati, kojim će putem krenuti, niko to ne može da zna.” Tu nema kontrole. Niko to ne može kontrolisati. Samo je važno da dođemo do te kritične tačke.
Podstičem vas da promislite o ovome i da proširite poruku što je dalje moguće. Mi smo jedan svijet. Mi smo jedna porodica. Hajde da se uzdignemo zajedno zarad čovečanstva i mira. Mir se neće desiti spolja, sve dok se ne desi iznutra. Mi jesmo mir. Mir je naše pravo koje smo stekli rođenjem. Ali, da bi se desio mir, moramo se dozvati svijesti. Da bi se desio mir, moramo da shvatimo da je svako biće na planeti Zemlji važno. Svi smo jednaki. Bez diskriminacije vrsta, bez religije, bez rasizma. Svi smo jedno. Sve što hoćemo jeste mirno postojanje. Samo želimo ljubav. Želimo samo da je nekome stalo do nas. Volimo da nas ljudi razumiju. Sviđa nam se kada nas cijene. Naprosto, moramo da živimo. Želimo da živimo.
Ispričavši sve ovo, sada bih želio da kontemplirate. Uđite u introspekciju. Koliko je duboka vaša ljubav? To je važno. Moramo da razumijemo da ovde nismo vanzemaljci. Ovo je naš dom i trebalo bi da živimo u harmoniji.
Mnogo vam hvala.
Originalni podkast na engleskom jeziku možete poslušati ovdje.
Podkast na srpskom jeziku možete poslušati ovdje.
Prevela: Dragana Tešanović
Lektorisala: Ivanka Džunić