Bio je to trenutak kada mi je Mohanđi dao do znanja da treba da se odvojim od vezanosti za njegovo fizičko biće i da izoštravam telepatsku komunikaciju.
Autor: Jelena Raičević
Lektorisala: Dejana Vojnović
Transkribovala Elma Čaušević-Mujezinović
Nagledala sam se čuda od kada je Mohanđi ušao u moj život, a naročito od kada sam ga uhvatila za ruku i naučila da taj stisak osjećam u svim životnim turbulencijama. I kada pomislim da iznenađenja više nema, a onda me nešto, jače nego ikada, zaljulja i pokrene lavinu emocija, zamagli čula i uzburka um. Te oluje su sada vrlo kratke, ali i vrlo intenzivne i kao elektrošokovi, resetuju sistem i još više izoštre receptore za informacije koje dolaze iz prostora izvan mog mentalnog tijela (uma, intelekta i ega).
Jedan od takvih elektrošokova je bio ritrit na Divčibarama 2021. Za razliku od prethodnih ritritova koji su imali svoj uvod, kulminaciju i zaključak, ovaj je bio bez pravila, skroz nepredvidiv, a zaključak koji je ostavio bio je meni vrlo teško prihvatljiv. Naime, bio je to trenutak kada mi je Mohanđi dao do znanja da treba da se odvojim od vezanosti za njegovo fizičko biće i da izoštravam telepatsku komunikaciju, jer svaka komunikacija sa njim u fizičkom tijelu usporava moje telepatsko povezivanje. Ja sam znala da će taj trenutak jednom doći, ali sam pretpostavljala da ću, kada dođe, ja biti potpuno spremna za njega. To definitivno, po mojoj procjeni, nije bilo proljeće 2021, ali jeste po Mohanđijevoj.
Posijle ritrirta smo se muž i ja vratili u Beograd. Trebalo je da počnem da radim, no moja patnja zbog navedenog, a i jačina procesa koji su pokrenuti na ritritu, nisu mi dozvoljavali. Ostala sam još neki dan kod kuće da bi se slegle emocije, koje su bile najrazličitije. Neke od njih, meni na svjesnom nivou toliko strane, samim tim i vrlo teško prihvatljive, ali što je opiranje bilo veće, patnja je bila jača. Nisam imala izbora nego da se polako predajem i prihvatam sa velikom vjerom da je u krajnjem za mene sve to najbolji mogući scenario. I vrijeme je učinilo svoje, polako su se vraćali mir, razumijevanje i svakodnevnica u moj život.
Znala sam preko društvenih mreža da je Mohanđi ostao duže u Beogradu i osjećala sam povremene nalete sreće zbog toga što je u istom gradu. Jednom sam tako preko FB gledala neke slike M familije i prošlo mi je kroz glavu: “Kad bih samo mogla da te vidim na blic, prije nego odeš!!!” Misao je još tekla kada sam čula Mohanđijev glas: “Vidjećemo se večeras!”
Pogledala sam na sat. Bilo je oko 17h i trebalo je muž i ja da se spremamo za meditaciju koja ide u 18:15h u joga centru Lotos. Poslije toga smo se dogovorili sa kumovima da prošetamo Zemunom jer su večeri početkom juna bile predivne. A bila nam je tog dana i godišnjica braka.
Hm… nije da ne vjerujem tom glasu koji čujem, ali logika kaže, kolika je vjerovatnoća da u dvomilionskom gradu u kasnijim večernjim satima naletiš na svog gurua!? Složićete se, nije baš prevelika, te sam tako i ja taj glas brzo potisnula, smatrajući ga ehom moje želje i nastavila sa planom večeri.
I veče je teklo po planu. Optimalna temperatura, sumrak, Dunav, Zemunski kej, sve je to rastjeralo strah od korone i potjeralo ljude vani, pa je Zemun zaista izgledao veličanstveno. Podsjetilo me na moj prvi susret sa ovim malim gradićem, tih davnih 90-ih kada je, isto jedno junsko veče, svojom ljepotom rastjeralo strah i užas ratova na Balkanu, a ja pomislila: “Želim ovdje da živim! Ovo je moja tačka…”
Sumrak je već bio odmakao kada je neko predložio da možemo da popijemo piće i to: “…najbolje gore na Gardošu, u piceriji Taurunum, zbog predivnog pogleda na Dunav!” Složili smo se da možemo da prošetamo, pa ako nam se posreći da nađemo mjesto za nas toliko, super.
Ja sam sa jednom prijateljicom malo zaostajala za ostatkom društva koje je već bilo stiglo i ušlo u restoran. Nas dvije smo stajale ispred restorana i nešto pričale, kada je moja kuma istrčala i vidno uzbuđena rekla: “Nikada ne možeš pogoditi ko je ovdje!!!” Zastala je koji trenutak i dodala: “Mohanđi!”
Sjetila sam se početka večeri i onog: “Vidjećemo se večeras!” Počelo je srce da mi lupa, kao ludo. Znate onaj trenutak, kada sve stane. Kada se zaledi vrijeme, prostor, um, intelekt i ti samo postojiš. Ušla sam u restoran i vidjela veliki sto ispunjen šarolikom grupom M familije, koji su vidno raspoloženi i iznenađeni pratili ovaj čudni susret. Osjetila sam toliko mi poznatu energiju Mohanđijevog prisustva koja kao da zgusne vazduh u prostoriji. Sam Mohanđi je stajao pored stola i sa širokim osmjehom pitao: “Pa, kako je moguće da smo se sreli?” U svom uzbuđenju, jedino što sam mogla da kažem je bilo: “Ja sam znala!” I da ga zagrlim, beskrajno zahvalna na ovom bezvremenom iskustvu. Pitao je: “Je l’ jesi!?”
No, sve te riječi su bile nepotrebne i suvišne. Sve najbitnije se odigralo na drugom nivou. Tamo gdje je sve jasno, gdje nema sumnji i teorije vjerovatnoće. Tamo gdje se jaka, iskrena želja, čistog srca, realizuje brzinom svjetlosti.
Poslije pozdravljanja i slikanja razdvojili smo se i mi smo sjeli za susjedni slobodan sto. Pokušavala sam da se uključim u razgovor koji se vodio, ali nije bilo lako. Više puta sam preko ramena pogledala u pravcu stola M familije, da vidim da li se sve zaista odigralo. Da, bili su tamo! Pa onda pogledam na stolove po restoranu. Ljudi su sjedili i neobavezno pričali, bez ideje da se nalaze u polju nekoga ko prevazilazi granice svega što im je poznato. Nekoga ko mijenja tvoj život, čak i ako se dotaknete u hodu.
Okrenula sam se ka mužu, pogledali smo se i nasmijali u istom trenutku: “Kad bi ovi ljudi samo znali…!”
Beograd
04.01.22.
Svoja iskustva sa Mohanđijem možete poslati na iskustva@mohanji.org
Izjava o isključenju od odgovornosti:
Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.
Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmijenimo tekstove ili komentare na blogu, ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvredljivi, pogrdni, prijeteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.