Predajem sve svoje misli i riječi u vezi sa ovim blogom do nogu Babađiju.
Mohan koji piše o Avataru kao što je Babađi isto je kao da kapljica vode
saopštava nešto o okeanu. Nastojim samo da skromno pokušam da opišem
svoje doživljaje s Babađijem – ako to ostavi ikakav trag na vas, zasluga ide
Babađiju. Ovo je nastavak prethodnog bloga s istim naslovom.
Moj sljedeći doživljaj s Babađijem zahtijeva kratak uvod.
Negdje tokom 2005. godine, bio sam nezaposlen, i doživljavao duboku
finansijsku krizu. Međutim, to je bilo vrijeme kada je moj duhovni život cvjetao.Nakon teškog boravka u Iraku 2004, uprkos pobuni i smrtnim opasnostima, vratio sam se u relativno tih dom u Indiji, bez posla i bez ičega konkretnog što bi mogao da radim, osim dobrotvornih aktivnosti. Odlučio sam bio da kakva god kriza da se dogodi, nikada neću koristiti ni djelić novca iz humanitarnih fondova radi svojih ličnih potreba. Čvrsto sam se držao te odluke, uprkos svemu.
U to vrijeme družio sam se s jednim duhovnim Učiteljem i njegovim ašramom(izbjegavam da upotrebim njegovo ime da bih izbjegao neugodnosti). Bio mi jeviše nalik na duhovnog brata. Bio je takođe uključen u mnoge dobrotvorne aktivnosti i to je bio moj glavni interes. Osim toga nije bilo nikakvog prenosa znanja ili moći između nas. Takođe sam se neobavezno bavio nekom papirologijom u ašramu honorarno, i povremeno sam putovao s ovim Učiteljem, kada bi nekuda išao. Sreo sam mnogo ljudi koji su došli da ga posjete i sklopio mnoga poznanstva za to vrijeme. Većina tih veza je nestala isto tako brzo kao što je i nastala.
Jednom takvom prilikom, sreo sam Amerikanca koji se zvao Ričard i njegovu prijateljicu Kejti (promjenio sam imena da bih očuvao anonimnost) iz Velike Britanije. Došli su da upoznaju ovog Učitelja. Ričard je bio krupan, mišićav, sportski tip, dok je Kejti bila stidljiva i tiha. Sreo sam ih nekoliko puta za vrijeme njihovog boravka tamo i razmjenili bismo po koju riječ kad god bismo se sreli. Kejti je ostala tamo samo nedjelju dana, dok je Ričard ostao dvije nedjelje.
Na dan kad je Kejti odlazila, nakon primanja blagoslova od Učitelja, ona i Ričard su stigli do sobe gdje sam sjedio. Kejti mi je prišla i rekla: ”Ne znam zašto, ali osjećam da bi ovo putovanje bilo nepotpuno kad ne bih primila blagoslov i od tebe prije nego što odem.” Ričard je takođe bio s njom. Stajala je. Ustao sam i stavio svoj dlan na njenu glavu (iako su za vrijeme Šaktipata i naših meditacija mnogi od vas imali ovakvo iskustvo, molim vas da se sjetite da se ovaj događaj desio mnogo prije nego što sam držao bilo kakvu javnu meditaciju, dakle kada sam bio potpuno anoniman, ne-entitet per se). Vrlo jaka energija je počela da teče iz mog dlana. Ona je počela da se trese i pala je u trans. Pomogao sam joj da sjedne i tako je ostala u dubokom transu neko vrijeme. Ričard je sve ovo posmatrao. Nikoga više nije bilo u sobi.
Dok je Kejti bila u dubokom transu, Ričard me je pitao: ”Mogu li da držim tvoju ruku?” Rekao sam: ”Naravno.”Sjeli smo, uzeo mi je ruku i poljubio je. Jasno se vidjelo da se nešto u njemu pokrenulo, a onda je uzviknuo: ”To je bio ISUS, kladim se!!! Blagoslovio je Kejti. Tako moćna energija!!! Toliko ljubavi!!!” Zahvaljivao mi se više puta i držao mi ruku oko 30 minuta sve dok Kejti nije izašla iz transa. Imala je suze u očima.Zagrlila me i rekla: ”Ovo bih propustila da te nisam pitala. Uvijek vjerujem svom unutrašnjem vodiču. Kad god sam te vidjela ovdje, uvijek sam osjećala da si nema tajanstvenost. Nisi ono što se čini da si. Tvoja unutrašnja dubina ti se vidi
u očima. Sada shvatam ko si. Zahvalna sam.” Nasmijao sam se i rekao: “Kejti, ja sam prazna posuda. Zavisim od onoga šta se u mene napuni. Mohan uopšte ne postoji. To je tako prosto.”
Ričard je ustao i zagrlio me. I Kejti i Ričardu su navrle suze na oči. Nikada više¸nisam sreo Kejti do dan danas. Međutim, od tada sam se veoma zbližio s Ričardom koji se vratio do ašrama nakon što je ispratio Kejti do aerodroma. Naše se prijateljstvo nastavilo s mnogo neočekivanih blagoslova Učitelja.
Veza s Babađijem – Ričardova priča
Ričard je rođen u SAD-u. Imao je problematično djetinjstvo i burnu mladost.
Odrastao je kao buntovnik, koji se stalno borio protiv nečega. Sve njegove veze su bile haotične. Imao je niz tuča, problema i policijskih intervencija. Tako je jednog dana, dok je vodio besciljan i nesmotren život, ušao u knjižaru i uzeo čestitku za svoju djevojku. Čim je ušao, ugledao je policu punu novoprispjelih knjiga. Jedna knjiga je posebno privukla njegovu pažnju. Na naslovnoj stranici bio je jedan čovjek djetinjeg izgleda koji je sjedio s prekrštenim nogama. I odmah pored knjige je stajao čovjek koji je bio naslikan na naslovnoj stranici – u istom kostimu, polu-go. Jako se iznenadio. Nikada prije nije vidio takav kostim u svom životu. I pomislio je da bi to moglo da bude možda ceremonijalno potpisivanje knjige i da taj čovjek možda reklamira svoju knjigu.
Ričarda nisu zanimale nikakve knjige. Tako da je otišao u dio knjižare gdje su bile izložene čestitke. Izabrao je jednu i, dok se vraćao do kase, opet je vidio onog čovjeka kako još uvijek stoji pored knjige. Čudio se što ga niko drugi nije ni primjećivao ni uznemiravao, čak ni iz radoznalosti. To je bilo jako čudno u prodavnici punoj ljudi. Kad ga je Ričard pogledao, nasmješio se i pozvao ga je da mu priđe bliže. Nesvjesno, Ričard mu je samo prišao. Pozvao je Ričarda po imenu. Bio je šokiran!!! “Kako me ovaj polu-goli čovjek prepoznaje?!”, mislio je Ričard. Podigao je pogled da pročita naslov knjige. Zvala se “BABAĐI”. To nije Ričardu ama baš ništa značilo. Polu-goli čovjek je progovorio: ”Kako si, Ričarde?” Tog momenta, Ričard je shvatio da nije mogao ni riječ da izusti. Jezik mu se nije pomjerao. Čovjek se smiješio i nastavio da govori. Prosto je navodio sve važne događaje iz Ričardovog života kao da je pred njim bila otvorena knjiga Ričardovog života. Ričard je bukvalno ostao bez teksta. Onda je rekao: ”Opet ćemo se mi sresti. Reći ću ti još mnogo toga što treba da znaš i što svijet treba da zna.“ Uskoro, čim je to rekao, Ričard ga nije mogao nigde naći. Nestao je!
Ričard se ošamutio od iznenađenja. Nije mogao da shvati šta mu se to upravo desilo. Iz straha da mu se slušaoci ne bi rugali, ni jednoj jedinoj duši nije rekao za to. Držao je to u sebi kao strogo čuvanu tajnu. (Moramo se sjetiti da Ričard nikada nije bio religiozan, duhovan, niti je ikada bio naklonjen duhovnosti. Nije imao ni prijatelje iz tog svijeta.)
Prolazili su dani. Ričard je počeo da dobija mnoge poruke od ovog čovjeka,
telepatski. I mnogo puta bi iznenada vidio da čovjek stoji pored njega, čak i ako je bio unutra u njegovoj kući, a vrata bila zaključana. Sve što je Ričard znao bilo je da se ovaj čovjek zove BABAĐI i da je veoma poseban. Neke su poruke bile proročke – bile su o događajima koji su se, prije ili kasnije, zaista dogodili ili bi se dogodili kasnije u njegovom životu i oko njega. Tako, dan po dan, Ričardova veza s ovim misterioznim čovjekom se pojačala. Njegov se život takođe brzo promijenio. Postao je ozbiljan, smiren, sabran, čak je počeo i da meditira!
Poslušao je novog savjetodavca, riječ po riječ. I kad god nije poslušao, završio bi u ozbiljnoj nevolji.
Takav je bio i sljedeći incident. Ričard
je kupio nova kola i obećao je svojoj djevojci da će je tog dana odvesti na plažu. Babađi mu je rekao: ”Ne vozi danas, ostani kod kuće.” On je odlučio da zanemari Babađijevu sugestiju i otišao na dogovoreni sastanak. Čim je krenuo na put, imao je udes. Iako nije bio povrijeđen, njegova predivna kola bila su skroz oštećena.
Jednom drugom prilikom, Babađi mu je rekao da ne ide na sastanak s djevojkom određenog jutra. Zanemario je to i otišao da se nađe s njom. Završili su sa velikom svađom oko neke beznačajne stvari, i iz bijesa djevojka je polupala prozore na njegovim novim kolima. Opet se podsjetio koliko je važno poslušati Babađijeve naredbe.
A jednog dana, Babađi je rekao Ričardu da ide u određenu pustinju i da tamo meditira cijelu noć. Ričard se ovog puta nije ni malo opirao jer je do tada dobro naučio svoju lekciju. Dok je meditirao, odjednom ga je pokupio svemirski brod u kojem je bio zajedno sa visoko evoluiranim vanzemaljcima. To se desilo još dva puta. I svaki put kada se to desilo, Ričard je otkrio da se nešto u njemu pomerilo nabolje. Njegova suptilnost se višestruko povećala.
Uskoro je počeo da drži predavanja i da uzima časove o životu, duhovnosti i
zdravom načinu života. Njegova publika se povećavala iz dana u dan. To ga je iznenadilo pošto nije odrastao u tome niti je imao prethodno obrazovanje da bi se bavio tom temom, a ipak, sve je izgledalo tako lako. Prirodno, ego je počeo da se naduvava. Počeo je da se osjeća bolje od drugih koji su postojali u normalnoj emocionalnoj ravni postojanja, koji su patili od uobičajenog osjećaja krivice, briga i strahova. Svaki put kada je uzimao časove ili držao predavanje, video je Babađija kako je uvek prisutan i kako ga posmatra nemiješajući se. To je bilo kao da je Babađi mentor koji vodi računa da njegov učenik obavi sve kako treba. Ričard je znao veoma dobro da je to Babađi prenosio znanje svijetu kroz njega. Osjetio je ponos jer je on bio taj izabrani, jedan od mnoštva miliona ljudi. Polako ali sigurno, Ričardov ego je rastao sve više, zajedno sa njegovom popularnošću.
Jednog dana, sve je bilo postavljeno za TV šou uživo sa publikom. Kad je
šou počeo i Ričard sijao na sceni, iznenada je shvatio da mu nedostaje njegov mentor. Svih ovih dana samo ga je Ričard mogao vidjeti i niko više. Ali sada odjednom, nigdje ga nije bilo! Dakle, eto ga kako stoji na sceni praznog uma. Osjećao je kao da mu je duša izašla iz tijela. Bio je prazna ljuštura koja nije imala ništa da dā.
Nije znao šta da radi. TV šou je trebalo da se otkaže i to je Ričardu donijelo
gubitak i sramotu. Njegova nova karijera podučavanja je bila uzdrmana i nije se mogla popraviti! Njegov ego bio je potpuno izduvan. Kada su svi otišli, Babađi se pojavio, kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ričard je naučio tešku lekciju, pao je pred noge Babađiju i plakao. Babađi je rekao: ”Ego je prepreka između čovjeka i Boga. Prisvajanja znače otuđenje od večne Istine. Što se više udebljate od ega, teže će vam biti da uđete u moj svijet. Egu ne treba dozvoliti da raste po težini i veličini. Služenje uvijek treba da je nesebično, bez prisvajanja. Svrha treba da je čista, bez očekivanja. Milost nestaje kad ego nastaje.” Ričard je naučio ovu
istinu na teži način. Poslije ovog incidenta, Babađi ga je zamolio da spakuje svoje stvari i odseli se u Indiju. Tako je i uradio i tamo smo se sreli.
Moja prva telepatska komunikacija
Nakon incidenta s Kejti, Ričard mi je postao veoma blizak. Do tada je gledao
svoja posla, zanemarivši sve oko sebe, uključujući i mene. Na dan svog prvog druženja s Babađijem, Ričard i ja smo večerali u ašramu. Učitelj ašrama je bio na putovanju. Ričard i ja smo boravili u susjednim sobama u istom hostelu kod ašrama. Kejti je otišla par dana ranije. Tokom tih dana Ričard i ja smo razmjenjivali svoje priče i doživljaje. Duboko uzajamno poštovanje se razvilo između nas. Rekao je da može da vidi kako više Učitelja radi kroz mene i to ga je duboko ganulo. Nastavio sam da izgovaram: ”Svi učitelji su jedno i ja sam prazna posuda. Sadržim svakoga.”
To veče, dok smo večerali, iznenada sam primio telepatsku naredbu: “Dođi u Puđa sobu” (soba za molitvu i slavljenje boga). Odmah sam ustao, ništa nisam rekao Ričardu, oprao sam ruke, isprao usta i otišao u Puđa sobu. Sjeo sam i počeo da meditiram. Mislio sam da je to bio Širdi Sai Baba, da me je on pozvao, pošto mi je do tada bio poznat njegov stil (u tom momentu u vremenu, već sam bio imao nekoliko druženja sa Širdi Sai Babom od koga sam telepatski primao uputstva). Stil mu je bio direktan i konkretan. Čim sam se pripremio da meditiram, glas mi je opet rekao: ”Nemoj da meditiraš. Radim na tebi.” Odmah su neki čudni mjehurići počeli da izbijaju iz svake ćelije mog tijela. Osjećao sam kako mehurići nadolaze, grupišu se, kreću i
pucaju. Bilo je kao da me je neko masirao iznutra. Tako se nastavilo nekoliko minuta. U međuvremenu, glas mi je objasnio o mojoj tradiciji, putu i tome kako je važan Zlatni put, tj. put Šive – put savršenog bitisanja, totalne nulifikacije, poništenja, rastvaranja. Iznenada, radoznalost se pojavila u mom umu ko ovo radi i prenosi mi svo ovo veliko znanje. “Jesi li to ti, Baba?” Odmah se, na momenat pojavila slika Babađija u lotosovom sjedu iznutra u mom umu, ostala sekundu i nestala. Iznenadio sam se. Nikada ranije se nisam družio s Babađijem i nije mi bilo lako da prihvatim da se to zaista dešavalo. Njegov “rad” na meni se nastavio, zajedno sa transferom znanja.
Posle nekog vremena, u mom umu se opet začela sumnja. “Da li ja to umišljam ili je to stvarno Babađi?” Skroz glupo, opet sam postavio pitanje: “Babađi, jesi li to stvarno ti? Ne mogu da vjerujem da se ovo dešava.” Odmah, pokreti su počeli da jenjavaju u meni. Poruke su prestale i sve je postalo nijemo. Potpuna tišina. Bez pomjeranja. Osjećao sam da je prestalo čak kucanje srca i znojenje. Sjedio sam tako neko vrijeme, sve vrijeme svjestan svog providnog stanja i svijesti bez prepreka. Ne sjećam se koliko sam dugo tamo sjedio.
Kada se sve stišalo i prestalo, nakon nekoliko minuta, ustao sam i počeo da
hodam prema svojoj sobi. Bila je već kasna noć. Dok sam išao do kapije ašrama, koji je oko 100 metara od kuće s Puđa sobom, Ričard je stajao kod kapije. Čim me je vidio, nasmješio se i pitao: “Dakle, sumnjao si da je to Babađi?” Možete zamisliti kako sam se šokirao kada me je to pitao. Čovjek koji stoji tako daleko je u stvari razumio sve što mi se dešavalo u toj sobi, i to još u tišini. Cijelo druženje je bilo telepatsko i Ričard je to sve znao!!! To je za mene bilo otkrovenje. Shvatio sam koliko je jako on povezan s abađijem. Počeo sam bolje da shvatam do kog je stepena evoluirao Ričard i značenje njegove prirodne tišine. Moje poštovanje prema njemu je višestruko poraslo. Takođe sam osjećao da to što provodi toliko vremena sa mnom jeste Babađijeva zamisao, i osjećao sam se duboko počastvovanim. Babađi zaista vrhunski vodi računa o svemu. Babađi znači Dobrota i Milost.
Nedjelju dana kasnije, rastali smo se i ja sam otišao u Dubaji. Ričard se
vratio u svoj privremeni stan u jednom gradiću u Indiji i, mjesec dana kasnije, poslao mi je predivnu Babađijevu sliku s porukom: “Kome god sam poklonio ovu sliku, Babađi se pojavio. Mogu da vidim da te Babađi mnogo voli.” Bio sam duboko ganut Ričardovim izrazom čiste ljubavi. Izrazio sam mu najdublju zahvalnost.
U Dubaiju sam našao novi posao – kao izvršni direktor jedne logističke firme. Moja finansijska situacija se poboljšavala, ali između 2005. i 2007. nisam imao dalje komunikacije s Babađijem. Međutim, za to vrijeme, imao sam doživljaj Šive, o čemu ću govoriti u trećem dijelu ove trilogije. Desili su se veliki pomaci iznutra, što se duhovnosti tiče. Ipak, čak i ako mi je bilo veoma teško da balansiram duhovnu evoluciju koja se dešavala brzinom svjetlosti i svjetovne poslove, odlučio sam da ću da radom zarađujem za život. Htio sam da izbjegnem svaku zavisnost od nekoga. Duhovnost je uvijek bila tako intimna i sveta za mene, da sam odlučio da je nikada ne prodajem radi svog opstanka. Kad god mi se neko obratio za znanje ili duhovno uputstvo, uvijek sam im davao šta god su mogli uzeti, bez očekivanja ičega zauzvrat, održavajući savršenu čistotu.
Čistota je kičma duhovnosti. Nadam se, s milošću Vrhunskih Učitelja, da ću moći da je održavam sve dok sam u ovom tijelu. Nenasilje u mislima, reči i djelu, kao i nesebično služenje, čine da se ustanovimo u višoj duhovnosti, izvan svih prepreka koje je čovjek nametnuo.
Naše sumnje ka Majci Zemlji se otklanjaju samo kroz nesebično služenje
Tako sam, u vrijeme koje sam gore pomenuo, bio zaokupljen svojim radom i raznim duhovnim vežbama, nježno i blagonaklono vođen Učiteljima. Takođe sam postavio za cilj da upoznajem i plaćam naklonost duhovnim Učiteljima u njihovim tijelima, kad god sam mogao. Pošto sam s novcem bio još uvijek u oskudici, nisam pohađao mnogo duhovnih časova. Kad god sam upoznao ili uzajamno djelovao sa bilo kojim živim Učiteljem, radio sam to s potpunim predavanjem i totalnom posvećenošću. Samo ako ispraznimo um možemo da primimo. Ako prilazimo Učitelju s punim umom, čime nam on može doprinjeti.
U međuvremenu sam postao duboko povezan sa Sai Babom i imao sam nekoliko izvanrednih iskustava kao što je sveti prah i nektar koji je izlazio iz moje krunske čakre nekoliko puta, itd. Koliko je moguće, čuvam svoj mir, tišinu i anonimnost. Nikada nisam raspravljao o svojoj duhovnosti ni sa kim, mislio sam da je daleko presveto to izražavati riječima, pošto su riječi previše ograničene.
Moje dobrotvorne aktivnosti su se nastavile bez ikakvog zastoja i mnogi su mi se priključili u tim aktivnostima iz raznih krajeva svijeta. Međutim, moje duhovne aktivnosti su bile ličnije i samo je nekolicina u njih uključena. U to vrijeme, potreba za introvertnošću je bila u meni toliko jaka da je svako javno pokazivanje duhovnosti stvaralo neko sužavanje unutra. Zato sam se klonio gužve i plivao u moru duhovnosti unutar sebe. Bio sam time zadovoljan.
Za vrijeme 2006/2007. mnogo puta sam se osjetio otrežnjen lukavošću,
prevarama, lažima, iznevjeravanjima i sličnim negativnostima urbanog
postojanja. Počeo sam da osjećam kako se ne uklapam u to besomučno
utrkivanje. Želio sam da izađem iz svega toga. Ništa što je grad nudio nije me više privlačilo. Nisu me zanimala prolazni sjaj i vještačke veze u gradskom životu. U stvari sam otišao na Himalaje tri puta, u različitim prilikama, kada je otrežnjenje kulminiralo dotle da sam bio spreman da zauvijek ostanem tamo. Svaki put, vraćali su me s istom porukom: “Imaš puno toga da uradiš za svijet”. To mi tada nije ništa značilo. Ali, vratio sam se svaki put i okupirao se radom i služenjem u dobrotvorne svrhe, dok sam svoju duhovnost čuvao, bukvalno pokrivenu.
Shvatio sam jednu stvar a to je – nema potrebe ići nikuda. Duhovnost se dešava gdje god da si. Sve što ti je potrebno je spremnost i potpuno predavanje bez ega. Anonimnost mi je pomogla da provjeravam ego i da ostanem povezan.
Tokom 2006. i 2007, često sam imao običaj da dostignem stanje totalno praznog uma. Ne bih znao čak ni svoje ime niti identitet. Zaboravljao bih i svoj potpis. Svi identiteti bi se izbrisali. Na sreću, ovo stanje bi obično trajalo dan ili dva.
Maksimalno je trajalo jednu nedjelju. Svaki put kada bi se to desilo, izlazio bih iz toga svježe svijesti. To je bilo kao kada svježi leptir izlazi iz gusjenice. Svako novo prazno stanje bi bilo pomak ili porast svijesti i bilo je neka vrsta
metamorfoze. Najteži dio je bio taj što mi je bilo nemoguće da objasnim svoje stanje kolegama pošto to definitivno nije bilo u opisu posla generalnog direktora koji je odgovoran za bilo koju organizaciju. Milošću Učitelja, uz njihovu zaštitu i blagoslov, ništa mi se loše nije desilo za vrijeme tih perioda praznine. To je bio još jedan uvid: Kad god se tragaoc izloži takvoj metamorfozi, Učitelji preuzimaju totalnu kontrolu. Oni štite. To je moje iskustvo. Ne moramo da budemo fizički blizu ni jednog Učitelja sami po sebi. Zaštita je zagarantovana. Takvi pomaci su različite prirode kod svake osobe. Ponekad su vrlo drastične. U mom slučaju, prije nego što su se ovi pomaci počeli dešavati, doživio sam niz ozbiljnih događaja koji su mi promenili život, koji se mogu nazvati “uklanjanje zaredom” – izgubio sam ćerku jedinicu u saobraćajnoj nesreći, razveo se od žene, ukrali su mi imovinu, izgubio sam svu ušteđevinu u jednom poslovnom dogovoru, izgubio sam posao, i pokupio neprijatnu alergiju kože zbog koje nisam
mogao da spavam ili nosim određene materijale na tijelu. Morao sam da stavljam neke losione svakih sat vremena i još uvijek bi bilo veoma bolno. Sve u svemu, život je postao niz gorkih boli. Obično u takvim vremenima dubokog bola budemo sami. Bio sam takođe bez prijatelja ili partnera. Tako se sve skinulo s mene, sve moje fizičke udobnosti bile su uklonjene. A ipak, duhovnost se tada vinula visoko. Nivo svijesti je dostigao drugačije dimenzije. Učitelji su se za to pobrinuli.
Jednog popodneva nakon ručka, osjećao sam da su mi čula otupila.
Bio sam u svojoj kancelariji u Dubaiju. Odlučio sam da odem kući da se odmorim. Ušao sam u kola i počeo da vozim kući. Usput sam primjetio da mi je neko nešto govorio, upućujući me na određenu vrstu disanja, što sam i radio, za vrijeme vožnje. Počeo sam da tonem sve dublje i dublje, u stanje poput transa…
Zatim je stigla instrukcija da pomerim svoju svest na um i misli. Ubrzo su i oni počeli da jenjavaju. Jedva sam uspeo da dođem do zgrade gdje sam odseo, da parkiram kola i da stignem do svoje sobe. Uspeo sam nekako da zatvorim vrata i legnem na krevet, licem okrenutim ka plafonu. Mobilni telefon koji mi je bio u ruci, a potom je pao na krevet. Nisam mogao da ga isključim ili da ga utišam. (Na moje iznenađenje, moj mobilni nije zazvonio cijele večeri. Tako se Babađi pobrinuo za sve).
Ležao sam, zurio u plafon, u potpunom transu, kao paralisan. Nisam mogao da pomjerim ni prst, čak i da sam htio. Tako sam ostao od 15h do 21h. To je bilo moje najduže druženje s Babađijem. Moja svijest je bila kristalno čista. Tijelo nepokretno. Babađi mi je rekao mnogo toga, još jednom o mom putu, tradiciji kojoj sam pripadao, višem jedinstvu ili jedinstvu između svih Učitelja, svrsi života, i svo znanje koje mi može zatrebati da nastavim sa svojom misijom u ovom životu. Postavio sam mu mnoštvo pitanja, na koja mi je on potanko odgovorio (nemam dozvolu da ovdje iznesem cijelu komunikaciju, niti je to potrebno – to su bila razbistravanja i uputstva, ne predviđanja budućnosti).
U međuvremenu, oko 20h, Biba (Biljana) je došla da me posjeti. Mogao
sam da je vidim kako parkira kola ispred moje zgrade. (Tek tada sam to primjetio, u ovom stanju proširene svijesti, imao sam nekakvu rengensku viziju i mogao lako da vidim kroz zidove, namještaj, itd. Moj stan je bio na trećem spratu.) Babađi je dozvolio da ona dođe i postavi pitanja koja je postavljala sebi već nekoliko godina. Do tada je već navikla na moja stanja transa i nije se iznenadila da me vidi u jednom od njih, iako je šest sati ukipljenosti bilo sigurno veoma neobično. Babađi joj je dozvolio čak i da zapiše neke od poruka.
Do 21.30h, Babađi me je napustio. Prije toga, pitao sam ga: “Babađi, kako mogu da dođem do tebe?” Odgovorio je: “Ne brini. Ja ću doći do tebe.” Jednog trenutka u našem razgovoru, moja anahata se proširila toliko da sam osjećao kako me preplavljuje izuzetna ljubav prema ovom Učitelju i osjetio sam potrebu da mu to telepatski i saopštim:
“Babađi, osjećam duboku ljubav prema tebi. Zaista te volim.” Odmah je to
sasjekao: “Skrati te gluposti.” Nije bilo vremena za formalnosti. Nije bilo ničega da se da ili uzme. To je bila velika uzajamna saradnja. Sve je bilo dio toga. Postajao sam svjestan toga.
Tako sam dostigao drugi nivo svog druženja s Babađijem. Shvatio sam u
potpunosti kroz Babađišu, Ričarda i svoje sopstveno druženje s njim, da je Babađi samo ime za jedan fenomen. To nije čovjek ili samo Učitelj. On predstavlja Svevišnjeg Boga u svoj svojoj tananosti. Reči Ga ne mogu objasniti. Počeo sam da shvatam da ne znam ništa o Babađiju. U stvari, uopšte ništa i ne znam. Ne možemo čak ni zamisliti njegovu veličinu ili oblik. Babađi djeluje u raznim ravnima. On vodi na hiljade bića. Nema formu ili pol. Ne možemo ga suziti na bilo koju formu, bilo kakvu misao ili riječ. On je vječan. On je sveprisutan. On je baš ovdje, baš sada. On je svuda. Kako Babađiša reče: “Babađi ne postoji u nekom tijelu, on postoji u svakom tijelu. Štaviše, on zauzima tijelo koje neko drugi može da prepozna kada treba da uzajamno djeluje s njim, i odbacuje ga čim završi sa svojim privremenim zahtevom. Baš kao što nosimo posebnu odjeću za
izlazak, tako on nosi tijelo kada treba da uzajamno djeluje s nekim.”
Nadam se da gore navedena priča pomaže čitaocu da ima nekakvo
razumijevanje i višu svijest o Velikom Učitelju koga radi identifikacije možemo zvati Babađi. On je bez imena, pola, forme a ipak postoji svuda. Hvala vam što ste sa mnom, ovdje i sada. Babađi vas blagoslovio.
Aum Babađi!
Ljubav svima,
M.
Prevod i uređivanje: Biljana Vozarević
Lektura: Ivana Miljak